DRUŠTVO SLAJDER
UDRUŽENJE PEDIJATARA CRNE GORE: Stručnjaci govorili na temu ,,Seksualno zlostavljanje djece”
Udruženje pedijatara Crne Gore i Hemofarm d.o.o. Podgorica organizovali su danas u hotelu ,,Podgorica” seminar na temu ,,Seksualno zlostavljanje djece”.
Udruženje pedijatara Crne Gore postoji već deset godina.
– Jubilej obilježavamo radno, organizujući međusektorski sastanak na temu Seksualnog zlostavljanja djece, ove pogubne pojave, ,,skrivene pred očima” u Crnoj Gori. Naš posao je težak i odgovoran i svakodnevno se suočavamo s problemima koje ima bolesno dijete. Nekad je pacijent veliki izazov i iza naizgled bezazlenog simptoma se krije teška bolest. No, sve su to situacije za koje znamo da nas na radnom mjestu čekaju svakog dana, ali sa njima izlazimo na kraj naoružani znanjem i iskustvom koje imamo. Međutim, kada je u pitanju ova tema, kao da nismo na visini zadatka – rekla je dr Veselinka Lola Đurišić u uvodnom dijelu skupa.
Država je, dodala je, posljednjih godina preduzimala niz akcija, ali se ima utisak da u praksi nedostaju u konkretni postupci i ozbiljna saradnju među institucijama.
– Zbunjeni smo i ne znamo ko preuzima dijete, kada se postavi opravdana sumnja na zlostavljanje. Mi sagledavamo da su to socijalni radnik i policija, ali trebaju nam konkretna imena tj. lako dostupni pojedinci 24 sata u svakoj opštini. Nadamo se da će ovaj međusektorski sastanak odgovoriti na to pitanje. Naša djeca to zaslužuju – rečeno je u uvodu.
Seminar je otvorila pedijatrica Doma zdravlja u Kotoru dr Vesna Mačić koja je podsjetila da ,,ono što su Amerikanci počeli sedamdesetih godina, Evropa osamdesetih, mi smo posljednjih godina”.
– Kada se o nekom problemu priča, onda prihvatamo da postoji. Vidjećete da taj problem nije tamo negdje, u nekoj dalekoj Americi ili Australiji, već je ovdje, pored nas, u našim porodicama, u našem komšijskom dvorištu, u našim školama i vrtićima. Dakle, tu je – kazala je dr Mačić.
Ona je iznijela podatke da od 2005. do 2015. godine 103 su prijavljena slučajeva UP-u, a radilo se o djeci od 3 do 18 godina. Od toga je 89 djevojčica, a 14 dječaka. Za period od 2004. do 2013. podaci iz Uprave policije kažu da je bilo 181 prijavljena slučaja.
Zlostavljači su, dodala je, ljudi iz najuže porodice – otac, majka, očuh, maćeha, brat, rođak, stric, ujak, porodični prijatelji ili komšije, a žrtve najčešće djeca između 4 i 8 godina.
Oblici seksualnog zlostavljanja su seksualno dodirivanje i milovanje djeteta, tjeranje djeteta na diranje zlostavljačevih genitalija ili izvođenje oralnog seksa, prisilni ili neprisilni vaginalni ili analni seksualni odnos s djetetom, tjeranje djeteta na poziranje, skidanje i pokazivanje intimnih dijelova tijela ili izvođenje seksualnih radnji (čak i opsceni telefonski razgovori), špijuniranje djeteta dok je u kupaonici ili spavaćoj sobi (voajerizam) i izlaganje djeteta pornografskim videosnimkama, knjigama, časopisima i drugim erotskim i pornografskim materijalima.
– To je vrlo teško otkriti. Najveći broj slučajeva nema svjedoka. Svega deset odsto imate tjelesnih dokaza kod zlostavljanja djeteta. U 30-80 odsto djeca ne razotkrivaju zlostavljanje do odrasle dobi. Zašto? Postoji strah od vlastite porodice, sram jer to su vlastiti roditelji, osjećaj krivice jer oni svojim neodupiranjem, svojim nepristajanjem daju pristanak, tu je osjećaj bezvrijednosti, ta djeca su izdata od osobe koju vole i koja treba da ih štiti i brine se o njima – kazala je dr Mačić.
Simptomi su fizički (otežano hodanje, otežano sjedenje, bolovi pri mokrenju, bolovi u trbuhu, iznenadno gubljenje ili dobijanje tjelesne težine, krvarenje ili otekline oko genitalija ili usta, infekcija genitalija ili seksualno prenosive bolesti) i emocionalni (teške emocionalne tegobe, glavobolje, poremećaj ponašanja, loš uspjeh u školi, depresija, suicidalna osjećanja, samopovređivanje, bolesti zavisnosti, droga, alkohol i promiskuitet).
– Potrebno je smireno i brižno dati informaciju prilagođenu uzrastu djeteta. Naglasiti uvijek da je to dijete koje je voljeno, cijenjeno i koje zaslužuje svaku sigurnost, ,,otkočiti” strah, nikad ne govoriti ,,uvijek treba da slušaš starije”, u načelu treba roditelje na neki način izmjestiti iz prostorije, u razgovoru se ne treba služiti sugestivnim pitanjima, onima koji navode na odgovore, ne pokazivati jake emocije, što smo mi, pogotovo žene i majke sklone, poput ,,je li moguće?”, ,,reci mi više”, ,,šta se to dogodilo?”, i, ukoliko je dijete predškolskog uzrasta, naučiti ga tačno imenima intimnih djelova tijela, objasniti mu da njegovo tijelo pripada samo njemu i naučiti da niko nikada ne smije dirati njegove intimne djelove već djetetu od četiri godine pa na više. Pobrinite se da dijete shvati da može da kaže NE u svakoj neprijatnoj situaciji, pogotovo ako su zahtjevi od rođaka ili prijatelja. Reći da vam kaže ako neka osoba od njega traži da čuvaju tajnu i naučiti ga da se brani, i da vrišti i da bježi i da viče ukoliko je neko prema njemu nasilan – savjeti su koje je iznijela dr Mačić.
Doktorka Mačić predložila je da se formiraju timovi koji će biti na jednom mjestu, ,,tako da to dijete koje je itekako istraumatizovano, kada vam već jednom u razgovoru treba da kaže kroz šta je prošlo, ne treba da to ponavlja opet i terapeutu i socijalnom radniku i psihijatru”.
Za kraj pročitala je citat socijalne radnice Lise Dupri:
– Dječja nevinost se ne gubi uslijed seksualnog zlostavljanja. Njihova nevinost je kada ne uviđamo njihovu trajnost. Ja ne mogu da promijenim ono što se dogodilo, ali mogu da bijem bitke koje oni ne mogu. I mogu da izgovorim riječi koje je potrebno čuti. Vjerujem ti, nisi kriv za ono što ti se dogodilo.
Psihološkinja i psihoterapeut transakcione analize iz Nikšića Sanja Vujović kazala je da od pet počinilaca njih četvoro muškarci, te da je počinilac član porodice u 73,73 odsto, višemjesečno zlostavljanje je u 24,24 odsto, a višegodišnje u 75,86 procenata.
Dodala je da dijete izloženo seksualnom zlostavljanju nema više povjerenja ni u koga, ,,projektuje svoj strah na sve ostale, osjeća krivicu jer djeca inače osjećaju krivicu, na primjer kad ih roditelj tuče, ono će sigurno reći: ,,ja sam kriv za ovo, ima pravo da me tuče”, kad imaju djeca alkoholičara, djeca će da kažu: ,,ja sam neko nevaljalo, užasno dijete, sva druga djeca imaju očeve koji ih vode na utakmice, koji ih šetaju, koji im pričaju priče, a moj tata pije alkohol, vjerovatno je to zbog mene”, a nasilnici imaju svoje metode skrivanja, prijete djeci, podmićuju ih, kažu im da su oni odgovorni za to”. Dijete se osjeća napušteno i samo sa svojom tajnom, a to je bolan i teški aspekat koji je dugotrajan, a on proizvodi kasnije mnoge probleme.
Kod razgovora, dodaje Vujović, postoji zamka jer roditelji često daju socijalno poželjne odgovore.
Pristup djetetu pri razgovoru treba da bude aktivan, prijateljski i ravnopravan u relaksiranoj atmosferi.
– Nikada ne možete djeci direktno postavljati pitanja kao ,,E, a je l’ te dira ko?” ili ,,S kim ti spavaš?”. Mlađoj djeci treba postavljati jednostavna, hipotetička pitanja, kao neki poziv u igru. Ne kazati, na primjer, ,,E, ti kad se probudiš ujutru, kad treba da se obučeš, je li te neko oblači?” nego reći ,,Pitam se da li se oblačiš sam?” ili ,,Kladim se da ti umiješ da se obučeš”…. Ili ,,Koju bajku ti voliš? Zamisli da sam plava vila, koje tri želje bi želio da ti vila ispuni” – savjet je Vujović.
Za stariju djecu, dodaje, važan je dobar kontakt, podržavanje, ne optuživanje, ,,jer ta djeca su već pod krivicom i ni u kom momentu ne smiju da osjete da su nešto kriva”. Zatim, obraćati se svjesnim, odraslim, empatičkim reakcijama. Djeca ne vole da im se obraćate infantilnim glasom, kaže ona.
– Djeca nikada ne lažu oko seksualnog nasilja – rekla je Vujović.
Ona je savjetovala i kratak kurs projektivne tehnike nesvjesnog kroz koje se sve saznaje. U pitanju su crteži, igranje uloga, nedovršene priče, igra postavljanja priča i bajke.
Dipl. socijalna radnica u Kliničkom centru Crne Gore Bojana Bastijančić rekla je da ima sve više primjera maloljetnih zlostavljača.
– Ovo itetako može biti složen problem, jer obično zlostavljači u mlađem dobu postaju i zlostavljači kasnije. U Crnoj Gori i dalje vlada mišljenje da se ovakvi oblici zlostavljanja ne dešavaju – kazala je Bastijančić.
Glavni preduslov za prijavljivanje je, dodaje ona, sumnja.
– U prvom slučaju tu imamo ljekare, vaspitače, učitelje, socijalne radnike i psihologe, jer su oni prvi u neposrednom profesionalnom kontaktu sa djetetom. Pozicija ljekara u odnosu na dužnost prijavljivanja je veoma važna jer su oni bili u mogućnosti da u toku pregleda primijete određene skorašnje ili davnašnje povrede koje mogu itekako da budu pokazatelj seksualnog zlostavljanja, jer najčešće ,,tijelo djeteta priča priču koju ono samo ne smije” – rekla je Bastijančić.
Seksualno zlostavljanje po njoj je sistemski problem za čije je rješenje neophodno promjena ukorijenjenih stereotipa.
Inspektor Centra bezbjednosti u Podgorici Srđan Korać kazao je da ima mnogo više neprijavljenih slučajeva.
– Njegova cijena zdravstvena, psihološka, ekonomska kako za samu žrtvu, tako i za članove njegove porodice, širu zajednicu i kompletno društvo je nesaglediva. To nam daje jasnu poruku i mogućnost da ovo ne može biti tema koju ćemo mi prešutno tolerisati – smatra Korać.
Po njemu, najupečatljivija definicija seksualnog zlostavljanja djeteta jeste UNICEF-ova: ,,Seksualno zlostavljanje djece predstavlja bilo koji vid eksploatacije djeteta mlađeg od 16 godina u cilju seksualnog zadovoljavanja i uživanja odrasle osobe.”
I on je potvrdio da imaju slučajeve u kojima su maloljetnici seksualni zlostavljači.
– Najčešće je to uzast žrtava između 4 i 9 godina i u 80 odsto slučajeva seksualni zlostavljači su osobe koje uživaju povjerenje žrtve. Oni su u svojim namjerama veoma jasni, vrlo su lukavi, koriste podmićivanje djece, obmane, ucjene, prijetnju i vrlo rijetko koriste prisilu. Iz tog razloga, mi nemamo dosta često ili imamo tragove koji su malo vidljivi ili uopšte ne postoje fizički tragovi, kako bi mogli dobiti zvanični stav da je to dijete zlostavljano – rekao je Korać.
On je dodao da moraju imati međusobni kontakt i u ministarstvu i u Centru za socijalni rad, te kvalitetan odnos sa tužiocima. Smatra i da je potrebno podizanje stepena svijesti, rad na prevenciji zaštite djece od seksualnog zlostavljanja, razviti sistem pozitivne prakse, raditi na edukaciji šire društvene zajednice oko prijavljivanja ovih slučajeva, pogotovo kod Romske populacije i uspostavljati standard kod istraga koje se tiču seksualnog zločina.
Sudija Osnovnog suda na Cetinju Luka Martinović istakao je da su krivične sankcije teže ako je u pitanju dijete do 14 godina. Dodaje da dijete kao društvena kategorija je u svakom smislu zaštićeno.
Vjeruje da bi institucije poput vrtića, predškolskih i školskih ustanova bile u boljoj poziciji, jer su duže vremena provode sa djecom, da posvete toj djeci više pažnje i da otkriju da li su žrtve ili nisu. Potrebno je te slučajeve prijaviti policiji ili državnom tužilaštvu.
Dipl. socijalna radnica Dijana Popović-Gavranović kazala je da ako je dijete reklo: ,,On je ulazio u moj krevet svako veče.”, često se čuje pitanje: ,,Pa zašto nisi izašao iz tog kreveta?”.
– To nije odgovornost djeteta. Odrasla osoba zna da ne smije ući u krevet djeteta radi seksualnih aktivnosti i da je to krivično djelo – rekla je Popović-Gavranović.
Smatra da je važno izricati mjere bezbjednosti prema roditelju koji na bilo koji način zlostavlja dijete, a vratiće se jednog dana u porodicu gdje god da je sudskom odlukom izmješten.
– Koliko god godina zatvora da je dobio vrlo često on se vraća kući. Ako ne primijenimo mjere bezbjednosti, u smislu psihoterapijskog tretmana roditelja koji je zlostavljač, nismo pomogli ni djetetu niti njegovoj porodici – kazala je Popović-Gavranović.
Ono što joj nedostaje, ističe, jeste da djeca žrtve nemaju obaveznu pomoć advokata.
Rečeno je na seminaru i da je formiran multidiscplinarni tim čiji su predstavnici svih institucija koji se bave zaštitom nasilja u porodici i svaki član ovog tima daje doprinos.
Ljekarka na spec. IBD u ,,Hemofarm-Portfolio” dr Dragana Peković predstavila je ponudu ove kompanije.
Nakon izlaganja upriličena je diskusija na kojoj su otvorena mnoga pitanja.
Pored predavača, seminaru su prisustvovali dječiji hirurzi, ginekolozi, predstavnici UNICEF-a, WHO, Udruženja Roditelji, socijalni radnici iz Centra za socijalni rad Podgorica i Nikšić i predstavnici NVO sektora.
B.R.
Foto: B. Šekularac
Najnoviji komentari