KOLUMNE

DRUGI PIŠU: Opsjednutost srećom vodi ka urbanoj civilizaciji

3.05.2015. u 21:47

Adam Potkaj

Mi smo kao ljudska vrsta zaokupljeni pitanjima o sreći. Bar je to tako otkako su se pojavili prvi književni spisi, oko 5.000 godina ranije. Kao pojedinci, ono što je tipično jeste da počinjemo da razmišljamo o sreći kao adolescentni, kada spoznamo samosvjest.

Sreća dolazi u našu svijest uz zabrinutost. Uključuje zakeračka pitanja poput ,,Da li sam ja srećan?” ili ,,Zašto sam nesrećan?”. Pitamo sebe ,,Šta mogu da uradim da budem srećan?”

Ona su povezana sa fundamentalnijim pitanjima: ,,Što je razlog zbog kojeg živimo? Zašto naši voljeni umiru? Zašto sam rođen samo da bih umro? Što je svrha života? Da li uopšte postoji svrha života?”

Pitanja o sreći nikada nisu jednostavna tema o subjektivnom blagostanju čovjeka – predstavljaju i velika životna pitanja.

Književnost, bar ona velika, počinje ovim pitanjima. Najstariji spis velike književnosti koji poznajemo datira sa početka 1000. godine prije Hrista. Napisan je na sumerskom/akadskom – jeziku prve velike vavilonske civilizacije – kratki je ,,Ep o Gilgamešu”, o legendarnom kralju od oko 2500. godine prije Hrista.

Gilgameš je imao dragog prijatelja Enkidu koji umire i ta smrt baca Gilgameša u očaj. On prvo razmišlja o sreći kroz gubitak djetinjeg zadovoljstva, zatim o trenutku života kroz suočavanje sa šokom od smrti, smrti voljene osobe i svojim osjećajem očajanja.

Gilgameš je odlučan u namjeri da pronađe besmrtnog čovjeka, Utnapištima – vaviolnskog Noju, koji je postao besmrtan nakon potopa. Na putu pronalaska Utnapištima, Gilgameš prvo sreće mudru ženu Siduri, ,,ženu vinove loze, koja spravlja vino”.

Siduri mu kaže sve što treba: ,,Gilgamešu, kuda žuriš? Život koji tražiš nećeš naći. Kada su bogovi stvorili ljude, smrt su odredili za njih, a život zadržali za sebe. Zato jedi i pij, Gilgamešu, napuni svoje tijelo, dan i noć samo se veseli! Neka ti je svaki dan radosna svetkovina! Veseli se i dan i noć uz harfu, frulu i igru! Obuci čistu odjeću, operi i pomaži svoju glavu i okupaj tijelo u svježoj vodi! Veselo gledaj djecu koja te hvataju za ruke! Raduj se u naručju žene!”

Govorim u svoje ime, zagrcnem se samo dok pišem ove rime. Tu je sve: dosta je to blizu vrhuncu mudrosti, ponuđenoj na početku visoke urbane civilizacije i pisane književnosti.

Ispostavlja se da Utnapištim nema puno toga da ponudi. Kako mu je dopušten vječni život, Utnapištim sumorno se podsjeća svih stvari koje se stalno mijenjaju. Gilgameš se na kraju vraća u Vavilon i mi pretpostavljamo da slijedi savjet Siduri, premda počinje da cijeni i ljudsko dostignuće urbane civilizacije.

Još jednu veliku mudrost pronalazim u petom vijeku prije Hrista, kada je velika misao preplavila Atinu, Jerusalem, Indiju i Kinu. U biblijskoj ,,Knjizi propovjednikovoj” skoro identično se provlači mudrost Siduri, postalo je to zajedničko za istočnu književnost. Ali, autor dodaje jednu važnu stvar:

– Sve što ti dođe na ruku da činiš, čini po mogućnosti svojoj; jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš.

Slijedi vjerodostojna ili nevina djela svom snagom. To je puno za čovječanstvo. Platon i Aristotel su saglasni.

Pa što me onda čini srećnim? To su upravo stvari koja odvajaju nas ljudska bića: učenje, predavanje, razgovor, upravljati i biti upravljano mnome; sportske aktivnosti; naravno, umjetnost – slušanje muzike, gledanje filmova, odlazak u muzeje, čitanje i pisanje knjiga. Ovo su plodovi urbane civilizacije koje je afirmisao Gilgameš.

Na kraju, kako kažu Siduri i Propovjednik, sreća je, takođe, jesti, piti i biti radostan uz svoju voljenu porodicu i prijatelje dok su sa mnom ili ja sa njima.

(Kolumnu pod nazivom ,,Zašto smo opsjednuti srećom” napisao je Adam Potkaj za CNN)

Foto: wm.edu/the-dentalspa.co.uk