KOLUMNE

MOJ SVIJET: Pogled ispod naočara

23.08.2015. u 20:32

Piše: Dušanka Vukadinović

Vratila sam se sa odmora, sa naše prelijepe obale. Već sjutradan izgubila sam ružičaste naočare koje nosim samo na moru. Njih mi sunce svojim halucinogenim uticajem namontira i ja zaista vjerujem da sam srećna. Inače, do i nakon odmora, nosim naočare za emotivno anestezirane. One odgovaraju mojim godinama i socijalno-političkim prilikama u kojim živim. A čini mi se i da mnogo ljudi ovdje upravo nosi te cvikere. Makar njih 80 odsto.

Koje su dobrobiti tog pomagala?

Prvo, donose osjećaj ravnodušnosti prema svemu što vas snalazi. Iako je ravnodušnost jedan od gorih duševnih faza, u svakom slučaju bolja je od depresije, jer omogućava makar robotičan odnos prema svakodnevnim obavezama. Ustanem pripremljena za privatnu i profesionalnu rutinu, radim, komuniciram sa drugim robotima, spavam. Čak se i smijem, a skoro i da ne plačem više.

Sa naočarima za anestezirane smanjuje se sumnja u uspjeh da se može preživjeti do kraja mjeseca. Nema analize, kalkulacija. Poruka iz banke da je stanje na računu 0,47 eura me ne nervira i ne obeshrabruje, pa toliko puta mi je finansijski saldo bio 0,… Delete, odmah.

Ne pravim projekcije ni za tri dana unaprijed. Dioptrija za anestezirane to ne dozvoljava. Štedi vas pomisli da bi se sve to moglo izjaloviti, kao mnogo puta do sad. Bolje je raditi stihijski, pa možda sve ispadne dobro. Eto, bila sam sigurna da ove godine sebi neću moći da priuštim odmor, ali sam, ipak, uspjela.

Drugačije se čita i štampa. Meni se recimo, mute sve vijesti iz politike i crne hronike, pa ih preskačem. To mi je donijelo takvo životno olakšanje. Iako sam nekada bila skupštinski izvještač, o posljednjoj fragmentaciji političke scene znam samo površno i hvala Bogu na tome. A i svi imaju predznak demokratski, pa ih je teško razlikovati.

I razgovor sa ljudima pada lakše. Iako, uglavnom, niko nikoga ne sluša, anestezirani se manje žale. Tako imamo osjećaj da nam je svima mnogo bolje nego što jeste.

Svoje naočare za zaborav sadašnjosti skidam samo kad spavam i kad sam u društvu djece. I djeca, kao i sunce, imaju taj halucinogeni uticaj sreće.