,,Jedina promjena koju želimo da postignemo u praktičnoj psihoterapiji
jeste sposobnost da se bude sposoban za promjenu” (Corlis i Rabe 1969)
„…U posljednje vrijeme dosta pažnje posvjećujem čitanju, slušanju potkasta i gledanju materijala na you tube o tome kako zavoljeti sebe. I čini mi se da što više pokušavam i praktikujem neke smjernice, sve sam više zbunjenija i iscrpljenija. Ja zapravo ne znam ni šta znači to voljeti sebe. Kad pokušavam da budem otresita, da ne dam na sebe, drska, to ispadne smiješno; jednostavno osjećam da to nisam ja. Kada pokušam da ignorišem druge i da samo sebi ugađam, nekada to i uspijem, ali me naknadno muči krivica kako sam mogla tako nešto da izgovorim ili uradim. Zbunjuje me, zapravo, to što mi nije jasno da li voljeti sebe znači biti sebičan, egoističan, misliti samo na sebe, biti grub u odnosima, ili što kaže jedna moja koleginica, znati u svakom momentu postaviti drugog na svoje mjesto. Osjećam negdje duboko u sebi da ja nisam takva i da je to daleko u onodsu na moju prirodu, a opet ne mogu više ni ovako, o svima da brinem, a da sam sebi na zadnjem mjestu…“ (iskaz je fikcija autora)
Bivajući, prilično često, u situaciji da u terapijskom kontekstu čujem kako ljudi u jednom periodu života, počnu da tragaju za samoljubavlju, obično godinama iscrpljeni i izmoreni mjestom njihovog Ja u dijalektičkoj tenziji JA-Drugi i Ja-sredina, obično se zapitam koja je to zaštitna strategija izgurala njihovo Ja sa vozačkog mjesta i degradirala ga na zadnje sjedište? U ime čega je to nekada osoba učinila? Da li bismo nas dvoje, odraslih i racionalnih ljudi u teraijskoj sobi mogli sada izlogicirati bolju zaštitnu strategiju od one koja je nastajala godinama, u ranom periodu, kroz dinamično emocionalno iskustvo sa sredinom i bitnim Drugima. Povlačenje i stavljanje sopstvenih potreba u pozadinu na račun drugih, je nekada bila možda najmudrija nesvjesna strategija u ime pripadanja takvom sistemu. Problem nastaje, kada ovakav način nastavlja da se živi, iako se kontekst u kom osoba živi promijenio, a i potreba za pripadanjem starom sistemu više i nije od vitalnog značaja. Od prvih dana, ljudsko mladunče razvija složen sistem signalizacije kojim povlači Drugog u odnos kako bi se obezbijedilo pripadanje i ljubav. Najveća potreba mladog organizma je da bude prihvaćeno i voljeno. Od zadovoljenja te potrebe zavisi emocionalno (a i fizičko) preživljavanje. Kao odraslim jedinkama, odsustvo ljubavi od strane Drugog dovodi do frustracije, ali je razlika u tome što je to iskustvo sada preživljivo.
Naš prvi susret sa ljubavlju oblikuje način na koji ćemo cijelog života tretirati sebe
Međutim, kao u iskazu naše fiktivne klijentkinje, ljudi obično nastavljaju da žive svoje rano ustanovljene načine pripadanja kroz obrasce mišljenja, osjećanja i ponašanja, nesvjesni da pripadanje odnosima sa drugima i sredini u odrasloj dobi nije više od krucijalnog značaja. Iz tog razloga, nastavljaju da nose tijesna odijela koja su obukli kao mali i koja su im tada bila po najboljoj mogućoj mjeri. Žive hroničan disbalans uzimanja i davanja u odnosu sa drugima, doživljavajući skučenost i prazninu usled sve težeg bivanja u kontaktu gdje ih nema. Obično ovakvu poziciju opisuju kao neljubav prema sebi iako se odsustvo ljubavi prema sebi može sagledavati u dijapazonu od samomržnje i samorezira pa do ravnodušnog stava prema sebi. Naš prvi susret sa ljubavlju oblikuje način na koji ćemo cijelog života tretirati sebe. Emocionalno važne osobe u ranom periodu (najčešće roditelji) su ogledalo u kojem mi prvi put vidimo svoju vrijednost: ako je to ogledalo bilo puno topline, izrašćemo u osobu koja sebe njeguje sa istom tom nežnošću. Međutim, ako je ta ljubav bila uslovljena ili na druge načine kompromitovana, mi tu istu strogu metriku prepisujemo u svoj unutrašnji svijet. Zapravo, mi ne prestajemo da budemo djeca svojih roditelja, mi samo njihove stvarne glasove pretvaramo u sopstveni unutrašnji glas koji nastavlja da nas voli ili otpisuje na isti način na koji su to oni činili nekada.
Ako nas emocionalno značajni drugi nisu ugledavali nekada na hranljiv način, sa velikom vjerovatnoćom ćemo „hraniti“ mnogo druge sa nesvjesnom čežnjom da „nahranimo“ sebe. Upravo je početni korak u vraćanju samoljubavi osvješćivanje ranih strategija odustajanja od Ja. Nakon razumijevanja unutrašnjih procesa i uvažavanja ranih adaptivnih strategija koje su Ja držale u pozadini, proces isceljenja zahteva aktivnu fazu u kojoj se uči da se preuzme uloga sopstvenog “njegujućeg roditelja”. To podrazumijeva svakodnevnu praksu samopoštovanja: tretiranje sopstvenih želja i potreba sa istom važnošću koju pridajemo željama onih koje volimo. Brinuti o svojim biološkim potrebama, ishrani, spavanju, odmoru, činiti sebi usluge, priuštiti sebi radost ili se nagraditi poklonom nisu znaci egoizma, već neophodni koraci u redefinisanju odnosa prema sopstvenom biću. Strah od sebičnosti je neopravdan, jer povećanje ljubavi prema sebi ne oduzima od drugih. Naprotiv, zdrava samoljubav je preduslov za zdrave međuljudske odnose, ona proširuje naš kapacitet za empatiju i omogućava nam da volimo druge iz pozicije unutrašnje cjelovitosti, a ne nedostatka. Odlika osobe koja posjeduje kapacitet za samoljubav je njena spremnost da bude u kontaktu sa okruženjem bez prevelikog kompromitovanja sopstvenog Ja, a kada život zove na odricanje da to bude svjesna izbornost, a ne automatizam.
Marko Minić, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]