Mirjana Maja Popović je jedno od najprepoznatljivijih TV lica u Crnoj Gori – novinarka, urednica i voditeljka koja već tri decenije gradi karijeru kroz radio, televiziju i pisanu riječ. Od prvih koraka na Radiju Elmag 1996. godine, preko NTV Montene, Pink M i Nove M, pa sve do današnje emisije Jutro sa Majom na Televiziji E, ostala je dosljedna svom stilu: da kulturu, umjetnost i životne priče prenosi na način koji opušta, razoružava i osvježava. Rođena je u Titogradu, 7. maja – istog dana kad i Tito – i uvjerena je da slučajnosti ne postoje. Kćerka Radosava Cica Popovića, legendarnog čovjeka podgoričkog kina „Kultura“ i filma uopšte u Crnoj Gori, i profesorice klavira, odrasla je u atmosferi filma i muzike. Umjesto vrtića, birala je bioskop, a prvi film odgledala je sa tri godine. Završila je nižu muzičku školu, ali je očev gen prevagnuo – ljubav prema filmu odvela ju je u novinarstvo.
– Moja porodica bila je umjetnički nastrojena – otac iz svjeta filma, majka nastavnica klavira, brat u filmskoj produkciji, ja u novinarstvu. Ljubav prema filmu prevagnula je, pa sam počela karijeru na radiju, čitajući priloge o filmu. Tu sam shvatila da mogu spojiti muziku, film, umjetnost i pisanje. Otac je imao veliki uticaj – nikad me nije hvalio, ali je bio iskren. Kad bi rekao da je neka priča sjajna, znala sam da sam „diplomirala“. Kroz njega sam zavoljela i sport, iako se njime nisam bavila.
Pusti sagovornika da priča
Njena karijera rasla je kroz različite redakcije – informativnu, kulturnu, međunarodnu – gdje je, kako kaže, naučila osnovne novinarske standarde. Od Elmag radija i emisije o filmu, preko NTV Montene gdje je bila prezenterka vijesti i autorka Filmskog magazina, pa do Pink M i Nove M, gdje je uređivala oblast kulture i kreirala emisije, Maja je uvijek bila sama sebi redakcija. Dvije godine se nazivala „freelancerom“, iako joj je ta titula u Crnoj Gori zvučala smiješno, ali tada je nastala i serija Bara Bar od 12 epizoda. Radila je i kao PR na filmskim projektima, sarađivala sa časopisima Ljepota i zdravlje i Objektiv, sa ocem i bratom je bila dio NVO Ex Yu Fest.
– Za novinarstvo su kontakti ključni. Ako nemaš ljude, džaba ti sve. Ja sam kroz 30 godina stekla kontakte, a neki su postali i prijatelji. Recimo, glumica Kalina Kovačević – ne viđamo se često, ali znamo da smo tu jedna za drugu. Ljudi cijene iskrenost – nikad se ne foliram, ne udvaram se sagovornicima. To je moja priroda. Smatram da novinar treba da bude prisutan u razgovoru, ali ne da se promoviše. Larry King je rekao da je recept dugovječnosti to što je puštao sagovornika da priča. A danas novinari žele da promovišu sebe, a ne sagovornike. To je problem.
Jutro sa Majom
Danas, u emisiji Jutro sa Majom, pronašla je balans između ozbiljnosti i topline. Njeni gosti su umjetnici, sportisti, mladi talenti – a razgovori su uvijek opušteni, ali ne banalni.
– Moja emisija traje po dva sata, radim je sama jer sam perfekcionista. Tržište je malo, pa se trudim da pronalazim nove ljude, posebno mlade talente. Mladi su često potcijenjeni, a zapravo pametni i talentovani. Oni su budućnost, ali bojim se da će otići jer ih društvo ne cijeni. Strah me da će ovdje ostati samo prevaranti i foliranti. Emisija zahtijeva veliku pripremu, a energija gostiju utiče na mene. Rad sa umjetnicima je privilegija, ali i iscrpljuje. Novinarstvo se može raditi samo iz ljubavi – nije posao za zaradu ili popularnost.
,,Rekoh ti da ne jedem meso, no ti ne slušaš”
Kada sam pozvao Maju da zajedno spremamo ručak u predivnoj Vili Diva na Luštici, znao sam da će atmosfera biti posebna. Ona je neko ko obožava da gleda kulinarske programe i uvijek je imala želju da se okuša u ovakvom formatu. Njena energija u kuhinji je spontana, iskrena i vrlo duhovita – sa osvježavajućim slobodnim rečnikom.
Obožava da kuva, ali da joj nije obaveza, nego strast. Kroz šalu kaže kako je dobro što se nije udala, jer bi je ubila ta dnevna rutina spremanja obroka. Kaže, da joj je ova glava bila prije 30 godina, ko zna đe bih danas bila. Misli da je danas mnogo teže da se zdravo hranimo, iako su nam dostupne razne namirnice, kojima ne znamo ni porijeklo niti smo sigurni u njihov sastav. Obožava pirinač u svim oblicima, i na sve načine, ali ga ne jede prečesto, jer zna da nije dobro. Voli tijesto, ali ga dozira, ali zato čorbe obožava, često ih pravi, i možda joj je trenutni favorit čorba od bundeve.
– Dobro? Jamie Oliver is in the house. Nije Jamie Oliver, nego je Maja iz Kuča. I, aaa, voila! Kad se četiri ruke spoje, moje i Goranove, dobijamo jedno, nadam se, lijepo jelo. E sad, kad me Goran pozvao da ovo radim, objasnio mi je čitav koncept i kaže možeš da kuvaš neki tvoj recept, može biti neki moj. Hoćemo li neku piletinu, ja mu kažem može, ali ja meso ne jedem i okej, dobro. I onda kad smo komunicirali finalne detalje on kaže, je li ti okej ona piletina? Ja mu rekoh da je OK. Ako ćeš je ti jesti, ja neću sigurno. Tako da Goran očito mora da razmisli o slušnom aparatu-kaže Maja.
Ona ne jede meso – ne zato što je to trend, već zato što je od djetinjstva jednostavno nije željela. Tek u četrdesetoj godini probala je pršutu, ali je ostala vjerna povrću. Ipak, kada sprema za prijatelje, uvijek napravi kompromis i pripremi i meso, jer ne želi da nameće svoj ukus drugima.
– Nisam neko ko je je prestao da jede meso zato što je to trend ili mod Moj brat je sa druge strane neko ko bez mesa nije mogao obrok da zamisli. A ja sam se tako rodila da nisam htjela da jedem meso. Danas mogu da ga pojedem u lazanji, u nekom sosu, iako, što kažu, želju mu mogu nositi.
Maja se u kuhinji dobro snalazi, iako često kaže da nije spretna s nožem. Njena ljubav prema rižotu i pirinču je posebna – može ga jesti u svakoj varijanti, pa čak i potpuno bez začina. Ovog puta odlučili smo se za vrganje i šampinjone, uz malo vina i začina. Odmah je pokazala svoju kreativnost – začine koristi slobodno, sa puno mašte. Ulje, so, biber, kurkuma, vino, puter, parmezan, pa čak i orasi – sve to ulazi u njen recept. Njena filozofija je da hrana mora biti raznovrsna, ali i da se prilagodi zdravlju.
– Moja preporuka za vas je, da, ukoliko ne volite šampinjone, sjajan odabir su i tikvice. A poslije toga pravimo voćnu salatu… Dobila sam kandidu i zabranjeno mi je slatko da jedem. Moram da vam kažem da se mnogo bolje osjećam od kako ne jedem slatkiša, iako ih volim. Za to je voće dobra zamjena-priča Maja.
Njena priča o ishrani otkriva koliko je svjesna zdravlja i koliko je promijenila navike. Salata koju pravi je bogata – zelena salata, masline, paradajz, krastavac, avokado, rukola – začinjena jednostavno, limunom umjesto sirćeta. Čak i dan počinje toplom limunadom, što smatra najboljim načinom da se organizam probudi i preporučuje to svima.
– Zdravo je samo ono što vam prija. Dakle, ne znam, evo paradajz za nekoga je lijek, za nekoga je otrov. I to sam ja ukapirala. I samo, vjerujte, jedem, ali apsolutno ono što mi prija, to i spremam. Obožavam voće, svo voće volim, povrće isto tako… Recimo, više koristim u jelo pori luk, čak i mladi luk, nego crni luk… Kurkumu stavljam u sve. Jeste da je malo problematična zbog boje, zna da ostane poslije i na rukama, ali je volim i jako je zdrava – objašnjava Maja.
Ona je disciplinovana i u kuhinji – ne podnosi nered. Za nju je kuhinja uvijek morala biti čista, jer haos oko hrane uništava užitak. Zato obožava emisije poput Masterchefa, gdje se na tome insistira.
– Ako što mrzim, to je kad je kuhinja neuradna i ne mogu da shvatim da ljudi prave nešto, a da je oko njih totalni haos. Kao neka ga, opraću to poslije. Ne, brate, operi ga odmah i skloni sve.
Slobodna žena
Dok uživamo u rižotu i ćakulamo ja joj postavljam moje omiljeno pitanje gostima: Ko su oni danas?
– Ako me pitaš ko sam danas, kaže Maja, reći ću ti slobodna žena, koja ne trpi regule, ograničenja, primitivizam, površnost, nevaspitanje, glib (fizički i mentalni) – i koja je skoro u potpunosti uspjela da sve ljude i pojave koje sadrže nešto od pobrojanog skloni od sebe. Sa druge strane, sloboda u onome što radim mi dozvoljava da u istom uživam, jer drugačije ne bih mogla da funkcionišem.m
Sloboda je za nju osnovni uslov da radi i da živi, poštujući autorite, ali samo kad su argumentovani. I dodaje:
– Znaš kako sad postoje ta moderna pitanja, tipa „šta bi poručio mlađem sebi iz ove perspektive“. Nije to glupo pitanje, samo je prečesto, ali ja sam o njemu dosta puta razmišljala. Posljednjih deset godina zapravo živim život kako volim. Ranije je sve bilo ugađanje drugima – porodici, društvu, nekim tradicionalnim stvarima. To je bio ritam koji ti nameću drugi, a tek sad živim kako treba. Naučila sam da slušam sebe, da budem nježnija prema sebi, da se pomazim s vremena na vrijeme. Vjerovatno bih bila drugačija osoba da sam to ranije znala, jer sam sebe dosta sputavala. To je stvar vaspitanja naših roditelja – oni su imali najbolju namjeru, ali nisu hvalili djecu. Generacije 70-ih i 80-ih odrasle su u uvjerenju da su drugi uvijek bolji od tebe. Danas je drugačije – roditelji djecu ističu, a mi smo rasli u skromnosti. Društvene mreže su promijenile sve. Važne izjave se prenose sa Twittera, odnosno X-a…sve se objavljuje na storijima u toku dešavanja. Djeca danas imaju sve, a nemaju ništa. Mi nismo imali ništa, a činilo se da imamo mnogo više. Bioskopske stolice iz napuštenog kina u Oksfordu koje krase ambijent Vile Diva bude nostalgiju, sjeća se da su se čekali novi filmove po godinu-dvije da dođu u Podgoricu, onda su se čekali redovi za karte za bioskop (ne i ona) … To je bilo posebno vrijeme, sa sjetom govori Maja. Dok sebi mlađoj poručuje: Da ne bude tako stroga prema sebi. Da voli sebe. Da sebi vjeruje. Da se uči samopouzdanju. Da ulaže u sebe. Da ne dozvoli da je gaze. Da ne bježi od ljubavi. Da ne pristaje na bilo kakvu ljubav. Da prihvati kompliment. Da ne rasipa energiju na budale. Da se ne plaši vožnje avionom, jer je sebe zakinula za divne trenutke. Da trenira, da vodi računa o svom tijelu. Da se radosno smije, kao što će to raditi mnogo godina kasnije – a i svima nama.
Ah, ti psi … ljubav!
Maja obožava pse, i tu priča mijenja ton, postaje emotivna. Dok je pričala o njima, igrala se sa Simbom i Nalom, a i mačak Mićko se motao tu oko nas. Ja svoje pse iz najveće ljubavi zovem paščad moja dok Maju taj izraz dovodi do ludila i mislio sam u jednom momentu će me izmlatiti zbog toga. Kad smo se kasnije čuli rekla mi je brat bratu si 50 puta rekao paščad, auuu… Njena priča o pisma počinje prije četrnaest godina, kada je pronašla Belu, svog „šuća“ kako podgoričani zovu ši-cua. Bela je danas stara bakica, ali i dalje najveća ljubav njenog života.
– Žao mi je što nisam ranije spoznala kolika ljubav prema psima može da bude – kaže Maja. „Jer od kada imam Belu, moj pogled na ljude i život se potpuno promijenio. Ove životinje te oplemene, promijene ti svjetonazor, nauče te da gledaš drugačije.“
Za nju su psi bolji od ljudi: imaju karakter, razmišljaju kako treba, ali ih često košta to što previše vjeruju ljudima. „Mačke su pametnije,“ dodaje kroz osmijeh, „ali psi, čak i kad im ljudi nisu dobri, nastavljaju da ih vole.“
Maja sanja da jednog dana otvori prihvatilište za napuštene životinje.
– To bi bilo ostvarenje mog sna — da penziju provedem sa njima. Volim ulične pse i voljela bih da ih sve spasim, iako znam da je to nemoguće. Ali, kad spasim jednog ili ga makar nahranim, osjećam da je moja misija ispunjena.
Za nju je vrijeme provedeno sa životinjama posebno, dragocjeno. „Volite životinje,“ poručuje, „jer one su mnogo bolje od nas. Jedu puno i balave, ali oplemene ti život na način koji ništa drugo ne može.“
Između kamera, kuhinje i ,,šuća”
Maja Popović je žena koja je naučila da sloboda znači birati – birati da radiš ono što voliš, da jedeš ono što ti prija, da voliš životinje koje te oplemenjuju, i da se smiješ čak i kad ti predlože piletinu onda kad kažeš da ne jedeš meso. Njena priča je dokaz da se život može živjeti lagano, ali duboko – između kamera, kuhinje i ,,šuća”. Maja Popović je novinarka koja je od igre napravila poziv, od filma i muzike način života, a od slobode – svoj princip. Njena priča je podsjetnik da novinarstvo nije samo prenošenje informacija, već i stvaranje atmosfere u kojoj se gosti i publika osjećaju kao kod kuće. A iza svega stoji jednostavna, ali snažna filozofija: ljubav kao pokretač. Životni ambijent joj je važan. U Baru nalazi mir, za razliku od gužve u Podgorici. Uživa u tišini, prirodi, šetnjama. Nostalgija za jednostavnijim vremenima stalno joj se vraća i misli da ćemo svi na kraju tražiti mir u prirodi, jer ovo što živimo u gradovima više nije normalno.
Tekst, foto i video: Goran Šaban
Dron: Peyton Roberts
Linkovi prethodnih tekstova:
DUBRAVKA DRAKIĆ: Taksisti mi kažu: Aooo, zar ti ođe živiš?! (FOTO+VIDEO) – Montenegro magazin