Maju Bogojević je nemoguće posmatrati kroz jednu ulogu – ona je istovremeno profesorka, kritičarka, teoretičarka, urednica, putnica, nomad duha i misli. Njena biografija je impresivna: osnivačica i urednica prvog crnogorskog filmskog časopisa Camera Lucida, bivša dekanka dva fakulteta umjetnosti, članica međunarodnih žirija na festivalima u Kanu, Veneciji, Karlovim Varima, Havani… Autorka knjige nastale iz doktorske teze o pogledu, rodu i naciji u jugoslovenskom filmu. Sve to svjedoči o njenoj posvećenosti filmu, teoriji i kulturi, ali i o stalnom kretanju – spoljašnjem i unutrašnjem.
Nomad
Za nju je istinitost temelj svega. Sebe vidi kao tragača za istinom, kome su iskrenost i posvećenost važniji od percepcije drugih. Avanturizam je način da otkriva svijet – ne radi same avanture, već iz znatiželje. Sloboda, kaže, znači i odgovornost: prema ljudima, poslu, svemu što radiš. Nije se vezala za jednu karijeru, jer vjeruje da život vodi na razne puteve, a da univerzum često ima bolji odgovor od čovjeka.
– Ko sam? Pa, ne znam… mislim da spadam u ljude koji cijeli svoj život posvete otkrivanju ko su. To je ono – tragač istine. Nomad – možda je to najtačnija definicija mene. Nomadizam u duši i profesiji. Nisam samo jedno zanimanje: pedagoškinja, kritičarka, teoretičarka, urednica… kolaž profesija. I u tome sam našla ispunjenje. Čak i u u fazi mirovanja, nastavljam da putuje mentalno, kao nomad duha.
Posle 24 godine u istim ulogama
Naš razgovor za MNE magazin u predivnom ambijentu Vile Diva na Luštici bio je putovanje kroz njene misli, filozofiju o životu, ljubavi i filmu – uz kuvanje. Prošlo je 24 godine od našeg prvog susreta u okviru iste rubrike, tada u štampanom izdanju. Ona se sjeća tiramisua, recepta svoje majke, koji je tada prvi put podijelila sa javnošću, a ja pašte koju je tada spremala. Za mene novost, štamparska greška – 30 umjesto 300 grama maskarpone – izazvala je komičnu epizodu i „linč“ koleginica koje su pravile kolač po pogrešnom receptu. Na kraju je štampala stotinjak primjeraka i dijelila ih, pa su svi bili oduševljeni. Priznaje da zbog ritma i tempa života dugo nije imala vremena da se ozbiljnije posveti kuvanju, a priča o hrani uvijek je povezana sa putovanjima, festivalima i gradovima koje je obilazila.
– U doba korone počela sam ozbiljnije da kuvam i da eksperimentišem sa receptima, a bavila sam se i baštovanstvom – moja bašta nikad nije ljepše izgledala. Inspiraciju za hranu nosim iz putovanja: španska kuhinja, francuska, makedonska, turska… miris pomorandži iz Sevilje, čorba od irvasa u Tromsøu, hljeb pečen u zemlji na Islandu. Sve te kuhinje i ukusi su spoj čula, moj ideal. I zato hrana za mene nije samo jelo, nego kultura, sjećanje i osjećaj zahvalnosti univerzumu. Danas spremam fuziju piletine u kokosovom ulju i mlijeku sa karijem (i drugim začinima), povrću – šargarepa, luk, – oba obavezno, crvena i zelena paprika, sa suvim šljivama, kajsijama i urmama – volim boje uz basmati rižu. Malo Kariba, malo Mediterana, malo Orijenta, volim fuziju ukusa, boja i mirisa. Pošto volim svježu mentu, dodajem je tamo gdje ide, a kari baš svuda. Za ovo jelo sve namirnice i začini idu po želji i ukusu, ne može da se pogriješi.
Od Crne Gore, preko Amerike i Londona, do Kana
Kada se prisjetim Majinog puta, uvijek me fascinira njena hrabrost još kao tinejdžerke. Dok su mnogi u tim godinama tek sanjali o dalekim destinacijama, ona je sama odlučila da ode u Ameriku – u San Francisco, grad koji je u njenoj mašti živio još od djetinjstva. To je bio njen prvi veliki korak u slobodu, trenutak kada je sama sebi dokazala da snovi mogu postati stvarnost.
– Završila sam u Americi, u sjevernoj Kaliforniji, kod San Francisca. Imala sam 12 godina kad sam u Jugoslaviji gledala reportažu i rekla roditeljima: ja idem tamo. Oni su mislili da je pubertet, ali ja sam sve sredila sama. I dobila baš San Francisco – jedan od najsrećnijih trenutaka za jednu mladu osobu.
Kasnije, njen životni put vodio ju je kroz jezike, studije, stipendije, pa sve do Londona. Avanturizam je bio njen pokretač – rizik da ostane u nepoznatom gradu sa jednim koferom i nekoliko funti u džepu pretvorio se u najljepše iskustvo. A onda se, kroz studije filma i susrete na festivalima, otvorila nova dimenzija njenog života – filmska kritika.
– U Londonu sam upisala master iz filma, jer je film uvijek bio moja strast. Moj prvi suprug, režiser, poveo me u Kan, i tu sam upoznala Dubravku Vojvodić, filmsku kritičarku. Ona mi je rekla: ,,Dijete, ti moraš da se baviš filmskom kritikom.” To je bio trenutak kada sam shvatila da univerzum nekad sam pošalje mentora, a vi ga ne tražite. Tako je počeo moj festivalski život i moj put u filmsku kritiku.
Filmska kritika
Upravo zahvaljujući tom susretu, Maja je osnovala nacionalnu sekciju FIPRESCI u Crnoj Gori. Njena energija i entuzijazam bili su pokretačka snaga, pa je uz malu grupu mladih kritičara, među kojima i Aleksandar Bečanović, po njenom mišljenju najveći filmski kritičar ovih prostora, stvorila temelje za ono što će kasnije postati ozbiljan put kroz svjetske festivale.
– Osnovala sam nacionalnu sekciju FIPRESCI u Crnoj Gori sa nas sedam članova. Bila sam osnivačica i direktorica udruženja, sve sam radila sama, čak uložila sopstveni novac jer sam entuzijasta. Moj prvi festival bio je Valladolid u Španiji, žiri kritike – bila sam najmlađa i jedina žena među gigantskim imenima filmske teorije. Predsjednik žirija bio je Jerži Plževski, čuveni poljski teoretičar iz čijih knjiga smo svi učili filmski jezik, a oko mene su bili kritičari iz Tunisa, Perua, Francuske, Italije, Turske… To je za mene bilo vatreno krštenje u pravom smislu riječi.
Gledala je 75 filmova u deset dana, jurila iz bioskopa u bioskop, željna da upije sve. A onda su se nizali festivali: Ankara i „Leteća metla“, ženski festival koji je nosio posebnu energiju; Kan, gdje je bila prva Crnogorka u žiriju; Venecija, Karlovi Vari, Havana, Sarajevo, Bitola… Svaki od njih nosi posebnu uspomenu, ambijent i ljude.
– U Ankaru sam otišla na festival ženskog filma ,,Leteća metla”, gdje su žene i energija bili nevjerovatni. Bila sam i u žiriju u Kanu – prva Crnogorka, jedina do sada. Venecija mi je draga zbog ambijenta, Karlovi Vari, Havana gdje je festival otvorio Fidel Castro, Sarajevo koje ima dušu i atmosferu kakvu niko drugi nema, Manaki u Bitolju, rodnom gradu mog oca, gdje sam bila počasna gošća… Na malim festivalima nema klasifikacije, svi smo zajedno, družimo se, i to su trenuci koje ne bih dala ni za što.
Ima li malih zvijezda
Posebno naglašava razliku između velikih i malih festivala – dok su veliki mašinerija, i „zna se“ ko su zvijezde, na manjim festivalima ih nema, svi su jednaki. Upravo tu je upoznavala autore, radila intervjue, otkrivala nova imena poput Pabla Larraína, koji je kasnije postao svjetska zvijezda.
– Na velikim festivalima, poput Kana, sve je industrija – čekanja, redovi, VIP zone. Ali na manjim festivalima, kao što su Motovun ili Manaki, nema klasifikacije, svi smo zajedno. Tu sam otkrila Pabla Larraína, tada nepoznatog, a danas svjetsku zvijezdu. Havana mi je dala priliku da se družim sa velikim imenima Latinske Amerike, a Sarajevo je za mene najveći festival u regionu, jer ima dušu.
Tako se njena priča o festivalima pretvara u mapu svijeta – od Minhena, gdje je sjedište FIPRESCI, preko Španije, Turske, Italije, Francuske, pa sve do Latinske Amerike. Svuda je nosila isti entuzijazam, istu glad za filmovima i istu želju da kroz kritiku otkriva nove autore i nove svjetove, i kako ukratko opisuje posao filmskog kritičara – otkrivanje novih zvijezda.
Crnogorska kinematografija
Kada je riječ o crnogorskoj kinematografiji, Maja govori s posebnom emocijom – dugo na velikim festivalima nije bilo crnogorskih filmova u takmičarskoj selekciji. Sa radošću j e pozdravila osnivanje Filmskog centra Crne Gore sa kojim je počelo je buđenje industrije, a to je za nju bio važan trenutak – znak da se stvara platforma za mlade autore i da se crnogorski film može etablirati.
– Na svim festivalima koje sam pomenula imala sam žal što nikad nije bio nijedan crnogorski film u takmičenju. Ja nemam nacionalni predznak, navijam samo za umjetnost, ali mi je bilo žao. Osnivanjem Filmskog centra 2017. počelo je buđenje – pitching, projekti, mladi ljudi, mnogi moji bivši studenti. To je bila odskučna daska da crnogorski film postane vidljiv. Od obnavljanja nezavisnoti posebno izdvajam 2011. godinu, kada su snimljena tri značajna filma „Mali ljubavni bog“ Željka Sošića, „Posljednje poglavlje“ Nemanje Bečanovića, i „Lokalni vampir“ Branka Baletića Ti filmovi su imali festivalski život i dobili dobre međunarodne kritike. To je bio trenutak kada sam bila najsrećnija, jer sam vidjela da Crna Gora može da se predstavi. Nakon toga korona je stopirala sve, ali 2024. i 2025. donose više filmova – „Obraz“ Nikole Vukčevića, „Otapanje vladara“ Ivana Salatića, „15 i po“ Milivoja Miša Obradovića, „Planeta 7693“ Gojka Berkuljana, „Pontonovo srce“ Senada Sahmanovića, „Živi i zdravi“ Ivana Marinovića koji je završen 2023, „Vidra“ Srđana Vuletića. Sve su to filmovi sa festivalskim životom. To mi je znak da crnogorska kinematografija ima kontinuitet i da se ponovo budi. Raduje me uspjeh „Obraza“ i to je vrhunac u nagradama Crnogorske kinematografije. Nikoli je nagradu u Španiji uručila jedna Nastasija Kinski.
U njenim riječima osjeti se i posebna briga za Živka Nikolića – autora kojeg je smatrala neshvaćenim i zanemarenim, a čija je vizualnost bila jedinstvena kao i parodijski humor. Upravo zato je u svojim projektima uvela nagradu koja nosi njegovo ime, želeći da se njegov opus ne zaboravi.
– Živko Nikolić je bio neshvaćen, pravio je kritičku sliku o svom narodu, pokazivao ljudima ogledalo. Zato sam na festivalu u Norveškoj u Tromsou, kad sam pozvana da predstavim crnogorskog autora upravo izabrala njega. Bio je zanemaren i umro u siromaštvu, a to smo dozvolili mi.
Maja posebno ističe da je srećna što se sve više žena odlučuje za režiju – ne zbog kvota, već zbog autorskog buđenja. Za nju je to znak da crnogorska kinematografija postaje raznovrsnija i bogatija.
– U posljednje dvije godine Crna Gora može da se pohvali sa osam žena koje su izabrale režiju. To je veliki broj za jednu malu zemlju. Drago mi je zbog raznolikosti i buđenja autorskog izraza.
Poznati i važni
Kada Maja govori o festivalima, uvijek se vraća i na susrete sa velikim imenima filmske umjetnosti. Ti trenuci nisu samo anegdote, već svjedočanstva o tome kako se kroz festivale spajaju različiti svjetovi – od latinoameričke energije Havane, preko evropskih žirija, pa sve do legendi američkog filma. Za nju su to bili susreti koji su nosili i profesionalnu težinu i ljudsku toplinu.
– Robert Redford i Jane Fonda– dvije veličine, filmske i ljudske, u svakom smislu. Osnivač Sundance-a, čovjek koji je pomogao mladim autorima. Jane Fonda – buntovnica s razlogom. U Veneciji kad sam ih srela bacila sam se na pod da ih uslikam, to se ne propušta i to nije prošlo nezapaženo. Fidel Castro – vidjela sam ga iz daljine, disali smo isti prostor u Havani, zajedno sa cijelom latinoameričkom industrijom.
Njena iskustva u žirijima širom svijeta otkrivaju i razliku između statusa kritičara i članova glavnog žirija. U Minhenu i Klužu, u Rumuniji, bila je u glavnom žiriju, gdje je osjetila drugačiji tretman – od smještaja do organizacije – ali i priliku da sjedi rame uz rame sa velikim imenima. Posebno pamti Bitolu, festival direktora fotografije, tako posebnog i jedinstvenog.
– U Minhenu i Klužu bila sam u glavnom žiriju, a u Bitoli sam sjedila i večerala svaki dan sa Milošem Mančevskim, Patriceom Le Conteom, Toddom Haynesom, Edom Lachmanom… To su trenuci kada shvatiš da si dio svjetske filmske porodice.
Motovun je za nju bio posebno drag – festival koji je okupljao autore i kritičare bez barijera. Tu je upoznala velikane koji su te godine dobili nagradu za životno djelo. To druženje, kaže, bilo je jedno od najljepših iskustava, jer je učila od njih i osjećala se dijelom tradicije koja se prenosi.
– U Motovunu sam upoznala Rajka Grlića, Veljka Bulajića, Lordana Zafranovića… Veljko je tada imao višeod 90 godina, a Lordan je bio presrećen što je upoznao Crnogorku. Oni su dobili nagradu za životno djelo i družili smo se svakog dana – jedno od mojih najljepših iskustava.
Camera Lucida
Posebno mjesto u njenom sjećanju zauzima Ronald Bergan – britanski kritičar, profesor i autor, zahvaljujući kojem, nastaje Camera Lucida, prvi crnogorski filmski časopis. Za Maju je to bio volonterski projekat, ali i životna misija – da se kroz časopis osvjetljava filmska umjetnost, da se piše o autorima, idejama i estetikama koje često ostaju u sjeni industrije. Pored Ronalda Bergana, njenog mentora i „drugog oca“, posebno mjesto zauzima Jean-Luc Godard, velikan francuskog filma, čiji je duh bio prisutan u gotovo svakom broju časopisa.
– Ronald Bergan i ja smo se odmah prepoznali – oboje smo bili ,,Godarovci”. Jean-Luc Godard je bio samotnjak, prezirao je festivale, nikada nije dolazio po nagrade. Kada je umro 13. septembra prije dvije godine, ljudi iz cijelog svijeta su mi slali poruke saučešća, jer su znali koliko ga volim. Svaki broj Camera Lucide imao je bar nešto o Godardu – omaž, osvrt, tekst. To je bila moja podsvjesna posvećenost njemu.
Za Maju je Camera Lucida bila i mreža saradnika – Ronald Bergan, Joanne Dupont iz New York Timesa, Jean-Michel Frodon, ali i mnogi autori iz Francuske, Italije, Španije, Kube, Estonije. Tekstovi su stizali besplatno, iz ljubavi prema filmu, a ona ih je uređivala, prevodila, koordinisala. Časopis je bio višejezičan, izlazio na francuskom, engleskom, estonskom, a studenti su volontirali vježbajući prevođenje.
– Svaki broj Camera Lucide je knjiga o filmu – od 35 do 100 stranica. Ja uređujem, pišem, prikupljam tekstove, koordiniram prevodioce. Zahvalna sam Draganu Lučiću, dizajneru koji je sve to trpio i radio uz svoje poslove. Časopis je volonterski, ali i cijenjen – širom svijeta. Ime Camera Lucida znači osvjetljavanje, za razliku od ,,obscure”. Naš cilj je bio da osvjetljavamo filmsku umjetnost i zato je baš 21. juna, na dan solsticija, „najdužeg dana u godini“ promovisan prvi broj i Ronald Bergan je došao na otvaranje u Podgorici. To je za mene bio znak da radimo nešto važno. On je bio moj mentor, moj guru, čovjek od koga sam najviše naučila o filmu.
Na promociji tog prvog broja časopisa Maja je između ostalog rekla: „Prvi crnogorski filmski časopis, Camera Lucida, je posvećen ozbiljnoj filmskoj kritici, obrazovanju mladih filmskih generacija, (ko)produkcijskim potencijalima i autorskom povezivanju/umrežavanju, studentskoj razmjeni umjetničkih radova/projekata; mogućnostima učešća, prikazivanja, ko-finansiranja, distribucije i promocije na međunarodnim filmskim festivalima. Elektronski i više-jezični (engleski, francuski, španski, italijanski, njemački crnogorski i drugi jezici sa bivšeg jugoslovenskog geografskog prostora itd) ne-profitni časopis, Camera Lucida nudi ogroman potencijal za geografski neograničenu razmjenu informacija i promociju autora. Da citiram Divu iz istoimenog Beneovog filma, želimo da ,,biznis služi umjetnosti, a ne obrnuto, da umjetnost služi biznisu“.
Za nju je Camera Lucida omaž svjetlu, filmu i autorima koji su je oblikovali. Tako se priča o Camera Lucida pretvara u priču o posvećenosti – Godaru, Berganu, autorima širom svijeta – i o jednoj ženi koja je volonterski, noću, uz stotine mailova i beskrajne prevode, gradila časopis koji je postao prepoznat i cijenjen.
Tekst, fotografije i video: Goran Šaban
Dron: Peyton Roberts