Porto Novi
BILI_SMO_IZDVOJENO NAŠE PRIČE

SONJA-SOKA BARJAKTAROVIĆ: ,,Ako ćeš da me počastiš – spremi mi koprive” (FOTO+VIDEO)

Nedavno je Crnogorski olimpijski komitet organizovao proslavu petnaest godina od prijema u međunarodnu olimpijsku porodicu. Ovogodišnja „Zlatna zvijezda crnogorskog sporta“ otišla je u ruke zlatnih lavica, generacije crnogorske ženske rukometne reprezentacije koja je 2012. osvojila olimpijsko srebro i evropsko zlato. Među njima je bila i Sonja-Soka Barjaktarović, najbolja golmanka u istoriji crnogorskog ženskog rukometa. Pored pomenutih uspjeha iz 2012. godine najznačajnije je svakako osvajanje Lige Šampiona, ali i to što je sa Rostovom, prvi put u istoriji kluba, osvojila Šampionat, Kup i Play off. Već pri  prvom susretu dok smo se dogovarali za ovaj razgovor Soka me je „oborila sa nogu“ svojom vedrinom, otvorenošću, stilom i činjenicom da i danas sanja i ne odustaje od onoga što je još kao dijete poželjela za sebe. U najzanimljivijim je godinama i na njenom životnom stilu bi svi mogli da joj zavidimo. I dalje je aktivna u sportu na najljepši mogući način – spremajući mlade nade i talente rukometa kao trener. Sa kumama i prijateljicama nadomak Podgorice ima ranč na kojem sve tri imaju po svoga konja, četiri psa, četiri mačke, dvije patke i malu baštu. Iako su im kamperi biznis, isti su i za njihovo uživanje jer su često na roadtrip uživajući u predivnim skrivenim mjestima naše lijepe Crne Gore. Ono što slijedi jeste druženje sa Sokom na ranču gdje smo o svemu pomenutom, uz spremanje piletine na Sokin način i to većim djelom upravo u kamperu, razgovarali za Montenegro magazin. Ovo su momenti kada kažem da nema bolje profesije od ove kojom se bavim jer upoznati ovakvu ličnost na ovakav način je privilegija a i čast.

Soka Barjaktarović je danas bivši sportista i mlada penzionerka. Kaže da je pronašla sebe na putu koji vodi spokoju i onome što je od malena zamišljala da bude njen cilj. Najvažnije je da zna šta hoće, odnosno, šta neće. Mnogo toga je iza nje, za trideset i šest godina od kojih je dvadeset bilo bavljenje rukometom, smatra da je donosila prave odluke i da je zadovoljna životom i sportskom karijerom.

-Kroz svu tu priču, mislim da mi je puno pomogla moja porodica koja je i danas uz mene. Uz nju i svoje prijatelje stvaram neki svoj mir koji počiva na prirodi, bijegu iz grada i gužvi. Ostala sam i dalje u sportu kao trener, i prija mi ta nova uloga jer je, iako ne potpuno strana, drugačija, ljepša i izazovnija. Ogromna je količina pozitivne energije koja se crpi od tih divnih „malih“ ljudi. Lijep mi je način na koji ja njih osjećam, na koji oni mene osjećaju i ja prosto obožavam djecu. Imam živaca i strpljenja da radim sa njima. Moram reći da nije uopšte lako, jeste lijepo, i da tek sada razumijem trenere i koliko je težak i kompleksan to posao – da bi se dobili željeni rezultati. Kad si mlad ne brineš mnogo o drugoj strani priče ali sa iskustvom i to dođe na svoje- iskrena je Soka.

Karijera

Za današnje vrijeme Soka je relativno kasno, sa dvanaest godina, počela da se bavi rukometom u RK „Berane“. Počela je slučajno, a zapravo, obožavala je fudbal. Odrastajući na selu družila se sa momcima i od malena bila sportski tip. Tako je uz fudbal i košarku koje je igrala sa društvom došao i rukomet na red. Danas je zavidna karijera iza nje. Smatra da smo došli na ovaj svijet da budemo nešto, a pitanje je samo da to nešto i pronađemo.

-Kratko je sve to trajalo u Beranama, već sa nepunih četrnaest godina sam bila u Podgorici. Jedno malo dijete iz provincije došlo je u velegrad, što je za mene tada bila Podgorica. Uz podršku porodice, brata i sestara, ali ipak sama u velikoj i novoj sredini, snalazim se i sve tu počinje. Provela sam jedanaest godina u „Budućnosti“ gdje je bilo i lijepih i ružnih stvari. Kao i u svemu, uvijek imaju dvije strane medalje. U suštini, ja sam neko ko pamti samo lijepe stvari i trenutke. Bilo je tu svega, ali mislim da se sve dešava sa nekim razlogom. Iako nije moj matični klub „Budućnost“ je to meni bila. Pružila mi je mogućnost da igram u velikim klubovima, da budem dio reprezentacije što i jeste ono najljepše. Sa dvadeset i pet godina sam pošla u Rostov što je bio moj prvi angažman u inostranstvu. To je bila dobra prekretnica za mene, pravi trenutak. Tad sam počela da upoznajem sebe. Dok sam sa dolaskom u Podgoricu iz sela uvijek bila, što se kaže, na dohvat ruke mojima, odlazak u jednu veliku i daleku zemlju, čiji jezik nisam znala, bila je potpuno druga priča. Prva godina je bila borba. Ali, kad sam naučila jezik sve je počelo da dolazi na svoje mjesto. Uz naporan rad, koji podrazumijeva profesionalno bavljenje sportom, sve je postalo lijepo. Ono što bavljenje sportom čini lijepim i vrijednim jesu nova prijateljstva, upoznavanje novih kultura i sve te prilike da se nauči nešto novo. Kroz boravak u Rusiji spoznala sam koliko mogu i koliko vrijedim. Koliko god mi je bilo lijepo u Budućnosti, nažalost, kod nas ne postoji prepoznavanje vrijednosti i onoga dobroga samo zato što je tako. Treba da se negdje ode i napravi uspjeh da bi ovdje bili priznati. To mi baš smeta, zato se i kroz ovaj trenerski posao sada trudim da budem realna i drugačija. Ti ljudi tamo su mi otvorili oči, i ja sam pokazala šta sve mogu i znam kroz nastupe za reprezentaciju, braneći boje moje države. Taj put se poslije nastavio u Turskoj, kad je došlo do neke vrste zasićenja. Stalna i česta putovanja po velikoj Rusiji gdje je svako od njih imalo najmanje dva leta je vremenom dosadilo i zahtijevalo je promjenu. Turska je došla kao mirna luka nakon toga sa dobrim ugovorom i prilikom da se i dalje igra za reprezentaciju. Poslije dvije i po godine sam poželjela malo „jači rukomet“ i pošla sam u Mađarsku. Potom sam postala svjesna da vremenom sve gubi smisao. Sa godinama sam postajala svjesnija svega što se dešava u rukometu uopšte, i da ne bih počela da mrzim ono što zapravo jako volim, odlučila sam da ga napustim. Smatram da sam dovoljno zaradila radeći ono što sam voljela da bi sad mogla da uživam i priuštim ovakav raj-kaže Soka misleći na ranč na kojem smo.

Reprezentacija

Za svakog sportistu smisao svega jeste klupska karijera, ali, nešto najbitnije i velika čast je taj poziv za reprezentaciju. Kao juniorka Sonja je predstavljala državu kad smo bili Srbija i Crna Gora. Tek odvajanjem Crne Gore kao posebne države, naše zemlje, sportisti su, generalno, dobili puno više prilika da se na ovaj način takmiče. Generacija rukometašica iz te 2012. godine pokazala je kako se, na pravi način, brane boje svoje zemlje osvojivši Evropsko prvenstvo i srebro na Olimpijadi.

-Sportista kroz reprezentaciju raste i pokazuje pravo lice. Za reprezentaciju i svoju državu se ne igra zbog para već zbog ljubavi, zbog čega i mi počinjemo da se bavimo sportom.  To je velika odgovornost i velika čast. Prije svega predstavljaš sebe i svoju porodicu pa pored toga predstavljaš i državu. Svakom je sportisti san da bude samo dio takvog jednog takmičenja. Mi nismo ni bili svjesni kad smo igrali to finale šta se dešava. U tom trenutku smo bili prazni od emocija, od umora i svega što se dešava Sad, poslije deset godina,  kad sabiram utiske dolazi mi koliko smo veliku stvar napravili. Samo učešće je bilo velika stvar za jednu malu državu kao što je Crna Gora iako joj je prethodio krah na  Svjetskom prvenstvu. To je u suštini sport. Ti mali i veliki porazi mogu da utiču na nas, da i u tom porazu imamo pobjedu, da ojačamo i sagledamo stvari sa druge strane-priča ona.

Uspjeh na Olimpijadi povezuje sa boravkom u Rusiji gdje je stekla toliko hrabrosti, sigurnosti i vjere u sebe nakon čega je prave uspjehe počela da ostvaruje u reprezentaciji.

-Baš tada je došla ta Olimpijada, bili smo mladi, dvadeset četiri-pet godina. Svi smo bili uzbuđeni, prosto iz razloga što je to najbolje što svijet ima. Najbolji sportisti svih država su tu gdje si i ti, gdje smo mi. Sama ta činjenica da ste vi među tim velikanima u olimpijskom selu,  za nas je bilo ravno medalji. Samo otvaranje je imalo posebnu draž. Nama je vrlo drag Mr. Bin koji je imao svoj udio na otvaranju i bio komičan kao i uvijek. Posebna priča i čast je to da je i Njeno veličanstvo Kraljica Elizabeta II otvorila igre. „Došla je u pratnji Džems Bonda“. Iako smo je vidjeli samo na video-bimu osjećalo se u vazduhu nešto posebno, prisustvo tako posebne žene. Sam osjećaj osvajanja medalje na olimpijskim igrama prelijep je prvenstveno za  sportistu- priča Sonja.

Reprezentaciji je po dolasku sa Olimpijade organizovan veličanstven doček na trgu u Podgorici. Međutim, onaj važniji doček Soka je imala u svom selu.

– Na putu kući, poslije dočeka koji je bio u Podgorici, dobila sam kaznu za brzu vožnju i uzeli su mi vozačku dozvolu – iako su me policajci prepoznali- s osmijehom priča Soka i nastavlja. Poseban je to osjećaj kako su me dočekali u mom selu, posebna je to emocija jer sam ja za njih ono isto dijete koje je otišlo sa trinaest godina, koje ih je slušalo da trkne do prodavnice a koje je sada uradilo nešto veliko. Da pokažu koliko me poštuju i koliko me vole. Valjda je to i ono što se ja nisam promijenila ni prema njima.

Selo i katun

Sonja uvijek kaže da sve duguje svojim roditeljima i djetinjstvu koje su joj podarili. Selo Petnjik je njoj ljepše od Pariza.

-Stvarno, smatram da je najljepše na svijetu. Obožavam to selo i svoje djetinjstvo. Roditelji su mi pružili ono najbitnije, što danas jako fali-ljubav i slobodu. Previše se daje na neke glupe i jeftine stvari, robu a ništa od toga nije bilo bitno kad sam ja bila dijete. Nisam znala šta nosim – bilo je bitno da je čisto i da nije pocijepano, da ne bih dobila batine. Pumpali su moj ego govoreći da sam pametna i lijepa a ljubavi nije falilo i učeći me da budem vrijedna – tako su me spremali za svijet-priča Sonja.

Živeći na selu teško je ne biti gurman, pored sve te domaće hrane, kad se drže svinje, krave, kokoške i uvijek imaš domaća jaja i domaće meso. Sokini roditelji su poznati kao vrijedni ljudi, bave se poljoprivredom i insistiraju na zdravim proizvodima. Pored svega toga Soki je kupovni hljeb koji bi joj stric donio kad bi došao u posjetu bila najveća čast. U neka prošla vremena a i danas, neke su stvari ostale iste, djecu je teško ubjediti da je nešto što im se ne sviđa ipak zdravo i zašto je važno. Dok pričamo o tome njena kuma donosi drugu kafu, a Sonja kaže: 

,,Uvijek me miris kafe vrati u djetinjstvo, zato što je majka uvijek pržila kafu na dolapu prije nego spremi doručak, i taj miris me je budio. Jeste, kad si mali i dijete uvijek odbijaš da jedeš ono što je zdravo, ali ja nisam imala izbora i jela sam na silu. Kroz neko vrijeme i spoznaju sebe shvatila sam  da su roditelji radili pravu stvar insistirajući na tome. Treba i taj period da prođe, da odbijaš neke stvari da bi kasnije žalio za njima, da mi, recimo, nedostaje taj domaći hljeb, jer sam kao dijete htjela da jedem samo kupovni. A to su neke stvari koje meni fale i koje pokušavam da sad pravim, učim na ovom našem malom ranču, posadim nešto zbog tog mirisa, zbog tog domaćeg, zbog tog nečeg što nosimo sa sela i iz djetinjstva.”

Sjeća se Sonja tog momenta, sa nekih desetak godina, kad je sa roditeljima, stadom ovaca i sa puno krava, izdizala na katun Smiljevica na planini pored Berana. Išlo se pješke, konji su nosili namirnice jer na katunu nema prodavnica. Nema ni struje nego se koristio fenjer. Sjeća se da joj ni tamo ništa nije falilo, bilo je brašna – a kad ima brašna ne možeš biti gladan. Majka joj je pržila priganice, palačinke i pravila kačamak, njeno omiljeno jelo. Dodaje da ako neko hoće da je dočeka neka to uradi sa koprivama, na bilo koji način. Kasnije je saznala da se to desilo jer je njen otac ostao tada bez posla, da nijesu imali novca a trebalo je da se školuju dva studenta, jedan srednjoškolac i jedan osnovac. Sjećajući se sloge svojih roditelja i njihove vedrine u tim teškim trenucima, i kako to nikad nije uticalo na njihovo ophođenje prema njoj, smatra da je danas ovo što jeste upravo zahvaljujući njima.

-Na tom katunu sam osjetila najljepše stvari. Naučila sam da mogu da spavam na kiši,  da obožavam grmljavinu, koja mi je bila igra boja – na taj način su mi to predstavljali da se ne bih plašila. Svjesno ili nesvjesno, to me je spremalo za život. Iako, možda, neki ljudi smatraju da je to nešto strašno i sigurna sam da današnja djeca sa desetak godina ne bi htjela da budu na takvom mjestu. Ostao mi je poseban odlazak na izvor po svježu i hladnu izvorsku vodu, miris svega domaćeg, kad sve miriše na sir i kajmak, ta bezbrižnost – ta zdravina, blaga vrijedna. A moja luda glava, ako nekad osnuje porodicu, voljela bih da moja djeca imaju takvo djetinjstvo. Da odrastanje, taj period do škole, prožive u planini i na selu. Da imaju dodir sa kruškom, jabukom, šljivom i sa svakim cvijetom, sa svakim listom i svim životinjama, da ih naučim tim nekim stvarima koje sam ja naučila u tom periodu. Eh, baš bih voljela-kaže Soka dok joj pogled odluta daleko.

Gurman

Velika odricanja, naporni treninzi, iscrpljujuća putovanja su neizostavni dio života jednog sportiste. Ključ za uspjeh su disciplina, adekvatna ishrana i ljubav. Čini se da je Soka u profesionalni sport ušla full spremna, u svakom pogledu. Pitam je kako danas gleda na sve to kao neko čiji je stil života sada čisti hedonizam.

-Kao dijete sa sela i neko ko je osjetio i naučio šta je dobra hrana imala sam dobru podlogu. Bilo je dobro to što sam mogla da jedem baš sve, i što obožavam voće i povrće. Sa druge strane, koliko god bili spremni, treba neke stvari i sami da osjetite. Koliko god nam i nutricionisti pomagali ili odmagali, svi smo različiti i trebaju nam različite stvari. I meni je bio potrebno da shvatim šta mi treba organizmu, imala sam period gdje sam se hranila kako ne treba. Ali, kad spoznate sebe, svoje tijelo i šta vam odgovara sve je lako. Ja se uvijek vraćam na početak priče, na katun i na zdravu hranu-iskrena je ona.

Kad je hrana u pitanju važi ono- kud god pođi – kući dođi, nema ti druge. Koliko god da ona sprema, i sestre su joj dobre kuvarice, a ni kume, kaže,  ,,nisu za bačit”, ipak, kod kuće je, misli kod roditelja, najdraže i najljepše. Ta ljubav kroz hranu, kako to samo majka skocka i uredi, baš onako kako oni to vole. Poseban začin svemu tome je i činjenica da su svi tu zajedno, da je sve slađe kad je kuća puna dragih ljudi.

Pošto je puno putovala, živjela u tri države, bila na dvije olimpijade, upoznala je brojne kulture pa sam je pitao kako se sve to odrazilo na njenu ljubav za dobrim zalogajem.

-Kad je hrana u pitanju, pomenuću olimpijske igre tokom kojih svi sportisti svijeta se hrane u jednoj zajedničkoj kuhinji – kantini. To je fantastično, hrana je iz svih zemalja, možeš da probaš sve što ti se svidi a ja se ne libim da probam, upoznam i naučim. Volim ja sve, izdvojila bih nekako kinesku hranu jer baš volim taj njihov, uvijek neobični miks kad dodaju kikiriki u jelo, slatko-kisele kombinacije obožavam i sve ostalo iako sa tim nikad nisam imala dodira. Kad odem kući moji vole jaču hranu i sve se sprema na masti. Nekad smo mislili da nije zdrava a danas je, eto, kažu stručnjaci, zdrava. Majka uvijek pred polazak pripremi kanticu domaće masti za mene. Sada na ranču se trudimo da sve bude lagano  sa dosta povrća. Volim  da spremam potaže, posebno od tikvica sa šargarepom i lukom. Volim  i tijesta da pravim, pite i ostalo, to mi je ostalo iz Petnjika. Sjetim se i nasmijem kako sam sestru nazvala iz Rusije da je pitam kako da napravim tijesto za pizzu po prvi put. Ona mi je odgovorila da napravim kao za hljeb, ali da prilagodim gustinu. Na pitanje a kako da prilagodim gustinu,  rekla je da osjetim, a kako!? Gdje god da sam živjela uvijek sama spremam hranu kod kuće, ne hranim se po hotelima. Lakše mi je tako da sve uskladim, obroke i treninge onako kako meni odgovara. U Rusiji je sve slično nama tako da se nije bilo teško navići. Za razliku od Turske, gdje mi začini baš nešto i nijesu „legli“, u Mađarskoj sam baš uživala. Zanimljivi su mi jer stavljaju voće sa mesom, recimo, meni draga je šnicla sa pomorandžom. Liči na kineski način pripreme ali je, ipak, različit-priča Sonja.

Kaže da i piletina koju sad sprema  je  miks tih različitosti onoga što voli.

-Piletina je ostala iz sportskih dana kao optimalni obrok, a kako više nisam aktivna tu optimalnost malo pojačam sa tankim parčadima pršute a i sir je onaj malo „jači“ pa još i pavlaka, sve to zapečeno. Šta god zapravo da se sprema treba uvijek uključiti povrće, kad se ima vremena treba i njega i kombinovati, a danas je blitva izbor  jer je lagana za spremiti  i dobra je kombinacija sa piletinom. Bijeli luk je u svemu što ja spremam jer je dobar za imunitet, dobar je dodatak svim jelima a, iskreno, iako ga stalno jedem (mora biti termički obrađen) ne volim ga.  

 Za kraj pitam  ko je Maza, više puta čuh to ime i to uvijek kad je voće u pitanju a ona kaže da je to njihova mezimica, krava, koja je kod njih već osamnaest godina.

-Mazu je tata razmazio, sa nama je osamnaest godina i član je familije. Imala je problem sa kalcijumom i kad god bi trebala da se oteli ona bi pala sa nogu. Uvijek bi, u to vrijeme, zvali veterinara. Sve dok jedne godine veterinar nije sam naišao i vidio da je Maza u redu. Na pitanje kako to, tata je odgovorio da je već neko vrijeme hrani voćnom salatom, na šta je veterinar samo rekao „Eto….“

Soka je veliki gurman. Ne izgleda tako teško organizovati se ovako, ali, iza svega stoji veliki rad. Upravo je sport taj koji je Soku, a i njene kume, naučio da nema – ne mogu već je samo pitanje koliko se nešto želi. Soka ima selo u Beranama, ranč nadomak Podgorice, a za sve ostale željene destinacije tu je kamper. Ne znam za vas, ali, ja joj, ipak, malo i zavidim.

Neka vam činjenica da Soka u sve miješa bijeli luk bude inspiracija da, zbog zdravlja, svoja jela upotpunite nekim „sitnicama“ koje nisu na listi onoga što volite.

Tekst, foto i video: Goran Šaban

 

MARIJA VUKOVIĆ: Najbolje se skače kad crijeva malo krče (FOTO +VIDEO)