MAGAZIN PREPORUKA
PRINCEZA MARIJA GABRIJELA OD SAVOJE: Neispričane priče o Kraljici Jeleni i njenoj crnogorskoj porodici
Princeza Marija Gabrijela od Savoje unuka je crnogorske princeze Jelene Petrović – Njegoš, to jest, italijanske kraljice Jelene Savojske, kćerka posljednjeg kralja Italije Umberta II. Sa aristokratskim držanjem i otmenim manirima, ova izuzetno lijepa žena za Exclusive magazin evocirala je uspomene na svoj životni put i na svoju baku kraljicu Jelenu Savojsku koju su Italijani obožavali i nazivali “Kraljica srce”. Princeza prepoznaje u nekim istaknutim bakinim osobinama karakteristike crnogorskog mentaliteta i podneblja. Crna Gora joj se mnogo dopada i po njenom mišljenju „jedno je od najljepših mjesta na planeti tako lijepa, divlja, čista.“
Princeza Marija Gabrijela od Savoje objavila je nekoliko istorijskih radova o kraljevskoj porodici Savoja i veliki je poštovalac i promoter nasljeđa svoje bake Kraljice Jelene Savojske. Nasljednica italijanske kraljevske loze ima Fondaciju koja nosi ime njenih roditelja, posljednjeg italijanskog kralja Umberta II Savojskog i kraljice Marije Jozé, koja posjeduje dosta ličnih stvari njene bake. U marini Porto Montenegro planira izložbu koja bi bila svojevrstan omaž životu kraljice Jelene Savojske, gdje će princeza izložiti bakine stvari koje su u njenom posjedu i tom prilikom približiti priču o životu crnogorskog kralja Nikole i njegovih ostalih kćerki (Ksenije, Zorke, Ane, Milice, Anastazije) koje su bile udate u evropskim kraljevskim kućama. Izložba će biti i promocija Crne Gore jer će je posjetiti predstavnici Kluba lidera čiji su članovi, osim princeze Marije Gabrijele, uticajni ljudi iz sfere javnog, društvenog i političkog života Švajcarske, Italije i Francuske.
Možete li nam ukratko opisati svoj život? Gdje ste rođeni, gdje ste se školovali?
-Rođena sam u Napulju u kraljevskoj palati, tri mjeseca prije nego što je Italija ušla u rat. U toku rata sam se sa majkom, bratom i sestrama sklonila u Švajcarsku od 1943. do 1945. godine. Nakon referenduma 1946. godine, cijela moja porodica, sa još nekim rođacima, otišla je u egzil. Našli smo utočište u Portugalu, kod predsjednika Salazara. Otac mi je živio u egzilu 37 godina, sve do svoje smrti koja ga je zadesila u Ženevi 1983. godine. Nas tri kćeri, Maria Pia, Maria Beatriče i ja, odrasle smo u toj zemlji, a obrazovanje smo stekle kod italijanskih katoličkih sveštenika. U Madridu smo maturirale gimnaziju. Eto, to je početak života nas tri. Brat je otišao sa našom majkom Mari Žoze u Švajcarsku. Ja danas živim u Švajcarskoj jer je sva naša imovina u Italiji konfiskovana od strane države.
Kako je izgledao povratak Vaše porodice u Italiju nakon egzila?
-U Italiju smo se vratili godine, jer je do tog trenutka bio na snazi Salijski zakon, čijim članom br. 13 nije bio dozvoljen ulazak muškim članovima Kraljevske porodice Savoja i majci (kraljici). Mi kćerke mogle smo da uđemo u zemlju kad god smo to željele, a brat Vitorio i njegov sin nijesu. Zakon je trajao od 1946. do 2003. godine. Dakle, nakon ukidanja tog zakona, dozvoljeno je da se i muški članovi porodice Savoja vrate u Italiju i da porodica ima građanska prava.
Na koji način je činjenica da ste princeza učinio Vaš život drugačijim od života vaših vršnjaka u djetinjstvu?
-Mi smo u Portugalu vaspitani na vrlo demokratski način. Da napomenem da su u Portugalu tada živjeli mnogi drugi tražioci egzila iz Drugog svjetskog rata, bile su tu španska, rumunska, francuska kraljevska porodica… Skoro sve kraljevske porodice koje su izgubile svoj prijesto bile su u Portugalu. Svi mi smo odrasli u toj zemlji, međusobno smo se poznavali i bili približno istih godina.
Kako je to biti princeza u 21. vijeku?
-Pa ne znam. To morate pitati druge. Ja se osjećam obično. Možda sam imala previše dobro vaspitanje. Često mi kažu da sam previše vaspitana. Ponekad bi trebalo da budem nevaspitana jer je korisnije biti nevaspitan u današnje vrijeme. Ipak, ja ne mogu biti takva (kroz smijeh).
Da li Vam je kraljica Jelena od Savoja ikad nešto pričala o Crnoj Gori?
-Baka je umrla kada sam ja imala 12 godina. Mnogo sam plakala, mnogo… To malo stvari koje je podijelila sa mnom ostaće mi u urezane u pamćenje zauvijek. Poslije rata provela sam mjesec dana sa njom i djedom jer sam se u Švajcarskoj razboljela od tifusa. Da ne bih zarazila brata i sestre, poslali su me u Napulj, tako da sam imala priliku da bolje upoznam baku Jelenu i djeda Viktora jer sam ih gledala svakog dana.
Kad uporedite Crnu Goru koju ste vidjeli prvi put 1971. godine i ovu sada…
-Ja obožavam Crnu Goru. Prvi put sam je posjetila 1971. godine kada sam bila na Cetinju. Drugi put smo došli na Cetinje da prisustvujemo prenosu posmrtnih ostataka kralja Nikole I i kraljice Milene 1988. godine. U maju ove godine sam opet bila na Cetinju. Od 1971. godine do danas, Crna Gora se mnogo promijenila. Vidjela sam da se mnogo gradi u Crnoj Gori. Kotor je zaista mnogo lijep. Crna Gora je još uvijek jedno od najljepših mjesta, još uvijek je tako posebna, divlja, čista.
Sjećanja na baku
„Kraljica Jelena od Savoje – moja baka, bila je jedna nevjerovatna ličnost. Mnogo sam je voljela jer je bila majčinski brižna. Voljela je prirodu, bila je izuzetno spretan lovac, znala je da puca bolje nego bilo koji muški član porodice Savoja. Znala je da sastavi i rastavi pištolj, obožavala je da peca i izuzetno je voljela botaniku. Govorili su da je baka Jelena liječila biljem ali i rukama, imala je puno magnetizma… Milost i hrabrost bile su njene najistaknutije osobine, a to je tipično crnogorski, zar ne?
..Pada mi na pamet još jedna stvar koju mi je baka govorila, a to je da nikad nije otišla kod zubara, nikad nije imala pokvaren zub. Dakle, to je ta zdrava strana Crne Gore. Kosa joj je bila duga do koljena, crna… veoma crna, a zubi bijeli, prebijeli… Prelijepa i veoma zdrava žena. Moram prokomentarisati i nešto što se tiče njenog muža Kralja Viktora Emanuela. Oni bili jedan vrlo, vrlo zaljubljen par sve do smrti.“
Koje su to stvari koje su pripadale kraljici Jeleni, a koje su u posjedu Vaše fondacije i da li će biti izložene u Porto Montenegru?
-Pa ima tu puno fotografija, dvorskih plašteva, znate onih koji se oblače za otvaranje parlamenta, zatim predmeti, nekoliko slika, statue, predivna bista kraljice Jelene neposredno nakon udaje… Da, voljeli bismo da ih izložimo u marini Porto Montenegro u okviru jedne lijepe izložbe, a osim toga, željela bih da pitam i druge ljude da li imaju predmete, slike, fotografije, dakle, sve što ima veze sa mojom bakom čime bi izložbu mogli dodatno da oplemenimo.
Da li je u planu izložba na Cetinju?
-Moramo da vidimo i malo osmotrimo situaciju. Kada se organizuje izložba, moraju se obezbijediti i posjetioci. Mislim da je organizacija izložbe u toku turističke sezone u Porto Montenegru koja predstavlja porodicu Petrović Njegoš, čitav crnogorski ambijent, kao i Kralja Nikolu – dobra ideja. Željela bih i da predstavim priču o kralju Nikoli jer je bio nevjerovatna ličnost. Još uvijek je prilično nepoznat među Evropljanima. To je ličnost koja je pohađala gimnaziju Luj Veliki u Parizu, bio je i pjesnik. Ljudima sve treba pokazati. Ne znam. Nije na meni odluka da odaberem mjesto izložbe. Vi ste ti koji moraju izabrati i znati koje je najbolje mjesto da se u ovakvim uslovima predstavi jedna takva ličnost kakva je bila kraljica Jelena Savojska.
Koji je cilj izložbe u Porto Montenegru osim toga da date omaž svojim precima? Da li je to i počast domovini Vaše bake?
-Da, naravno. Želim da predstavim crnogorsku porodicu moje bake. Najprije kralja Nikolu koji je imao osmoro djece od kojih je jedna kćerka postala italijanska kraljica, dvije grofice porodice Romanovih, jedna princeza od Patenberga, jedna srpska princeza… On je bio izuzetna ličnost, a smatram da ljudi ne znaju mnogo o njemu. Ova izložba treba da bude pravi događaj, hoću da pokažem da je ta porodica koju su oduvijek štitili ruski carevi, imala jako dobro obrazovanje. Moja baka je govorila sedam jezika. Da li Vi poznajete nekog šefa države koji govori sedam jezika? Ja ne poznajem.
Prva posjeta Crnoj Gori
„Crna Gora je domovina moje bake, prelijepa zemlja. Prvi put sam bila u Kotoru, bili smo i na barci 1971. godine. Tad smo otišli na Cetinje Nikolinim putem, preko Njeguša. Uživala sam prilikom uspona na Lovćen. To mjesto je prelijepo. Sa sestrom sam posjetila Biljardu, potom smo vidjele sliku kraljice Jelene, a onda smo rekle vodiču, bili smo sa grupom Njemaca, da smo njene unuke – kćerke Jeleninog sina. Vodič je odmah ispratio sve ostale turiste, a onda nas je zagrlio i rekao da nam je rođak. Poslije smo otišli da popijemo pivo na trgu, što je bila idealna prilika da bolje upoznamo rođaka Martinovića.“
Da li komunicirate sa princem Nikolom Petrovićem?
-Da, poznajem ga dobro. Vidjeli smo se u Parizu prošle godine, a upoznala sam ga 1988. godine na Cetinju kada su vraćeni i pokopani posmrtni ostaci kralja Nikole i kraljice Milene.
Vi ste članica Kluba lidera, molim da nam pojasnite rad tog Udruženja.
-Da, članica sam Kluba lidera za koji smatram da je jako dobar jer prepušta riječ ljudima koji su uspjeli u životu, u kulturnom, ekonomskom, političkom smislu. Imali smo tu razne poznate predsjednike, bio je tu i gospodin Oland, mnogi Francuzi, mnogo ljudi iz kulture, politike i finansija. To je važno. I kada budemo pravili izložbu u Crnoj Gori, biće prisutni ljudi iz Kluba, sve ćemo ih dovesti.
Da li imate u planu još neki projekat za CG?
-Prije svega, nadam se da ćemo donijeti ovu izložbu u Porto. To je nešto što iziskuje dosta prostora i vremena. Apelujem još jednom, ako neko ko ovo čita ima neki predmet, fotografije porodice Petrović-Njegoš, da se javi i učestvuje. Važno je predstaviti opštu istoriju ove zemlje i njene kraljevske porodice. Ja se trudim koliko mogu, ali mi je potrebna pomoć. Proučavamo još jednu stvar – od Jelenine udaje 1896. godine do početka XX vijeka između Italije i Crne Gore bilo je dosta poslovnih razmjena, projekata iz oblasti željeznice, industrije, poljoprivrede. Dakle, bavim se i tim dijelom, vidjećemo šta se može objasniti i pokazati u tom dijelu.
Autorka: Sanja Golubović
Foto: Zoran Radonjić
Izvor: EXCLUSIVE Montenegro Family
