KOLUMNE
URBANA KALDRMA: Mir
Civilizacija, baš svaka, ima svoj pečat – neizbrisiv trag ostavljen planeti na dar.
Radi li se o plemenitim, a značajnim postignućima, pečat je kulturno nasljeđe i budućim generacijama na čast, a ako se postignuća okrenu u suprotnost, onda se i pečat izokrene.
U prirodi je čovjeka da teži miru, u i oko sebe, da ga stvara, da se zalaže, potiče, da ga priziva i da djeluje za i u njegovo ime. Koliko se trudimo počistiti za sobom i otkloniti planetarnog otpada u svoje ime, i konstruktivno dokazati želju za napretkom i za mirom, toliko će nam i “cvijeća procvjetati”.
Lada Krstulović-Alivodić
…Dan je sunčan, idealan za šetnju, možda i za omiljeni kolač, ali ja jednako volim, bar s vremena na vrijeme stati na loptu i u osami porazmisliti o samoj sebi i svijetu kojem pripadam, uvijek postavljajući ista pitanja: Da li sam mogla više, ljepše i bolje podariti od sebe, u smislu doprinosa u vidanju rana našoj izranjavanoj planeti? Koliko osjećamo moralne odgovornosti naspram novih naraštaja? Mislimo li da smo baš mi ta zakinuta generacija nad kojom se pogriješilo, a ispravke nema, niti je boljitak izvjestan?
Naš pečat, trag savremenog doba, light motiv trećeg milenijuma koji je tek odškrinuo svoja vrata, trebao bi biti Ljubav. Zar ne? A u tu Ljubav podrazumijeva se Napredak, Karitas, poziv na Mir.. Ali, čini se da nešto ne ide kako treba. Na žalost, moramo priznati da se pogriješilo. Čim su zaustavljeni prirodni tokovi i prirodne želje, mora da čovjek, koji podnosi mnogo, a ostaje tek ranjivo biće, duboko u sebi trpi krizu identiteta.
Neko reče, mora da je pečat naše civilizacije silikonski, napuhan kao pneumatsko zdanje.. i šaren kao abakus od plastike. Mnogi predviđaju da nam se ne piše dobro. Međutim, vječiti optimisti opovrgavaju da smo se stropoštali. Kažu da je od kada je svijeta, bilo i posrtanja, ali da je Dobrota moćnija od svih ostalih energija. Kako god, trebamo priznati da svijet nimalo ne izgleda kao u drvetu izrezbarena ruža. Niti miriše na Ljepotu. Da, baš tako. Izgubio se osjećaj. Ukočili nas silni prizori koji su naličje, sa suprotne strane od Ljubavi. Valjda zbog pada loše rasuđujemo? Jer se, moramo priznati, gubeći ravnotežu, palo. U svakom smislu. Zatim se usnulo.. U snu se prikazalo da je marketing sveta aktivnost, a trgovina oltar. Pa se, za reklamu, uslikalo na vrhu piramide. I sve je dovedeno do savršenstva, ne mrda sa postolja betoniranog u hedonizmu. A nigdje spasa, nigdje utjehe. Jedino navika i puste želje. Htjeti. Imati. Kažu, nema preko kletve „imao pa nemao“.. Ali, čemu proklinjanje? Svakome željeti sve najljepše, elementarni je oblik pitomosti. Kultura je (iznova prepričavam ono što kažu) zasađeno cvijeće i uzorani tereni. A nekultura je pred drače stavljena oznaka „radovi na putu“. I još sam čula da ravnoteža ima strukturu pahulje snijega (to je tek prizor) a prenosi se umjetnički, može i usmenon predajom, s čovjeka na čovjeka, recimo u priči za laku noć. I da je novac sredstvo, a ne vjera, jer vjernici u novac zavezani u deset konopa ne idu naprijed, ni natrag. Desi se da i prijatelje otjeraju, pa samuju. A sam čovjek, tužno je biće, bez primarne radosti i bez osmijeha na bezizražajnom licu.
Stoga, želeći dobro, radost i napredak planeti – ja bezpogovorno, uvijek glasam za mir.
Piše: Lada Krstulović-Alivodić
