ART SLAJDER

SONJA VUKIĆEVIĆ ZA MNE MAGAZIN: Čuvam sebe da se ne pokvarim

Foto: Luka Šarac

Kraj ove pozorišne sezone u CNP-u obilježiće 4. juna na Velikoj sceni premijera predstave ,,Hamlet“ Viljema Šekspira, u režiji Ane Vukotić. Reprizna izvođenja zakazana su za 5. i 6. jun.
Tekst je preveo Zoran Paunović, dramaturg predstave je Božo Koprivica, koreografkinja Sonja Vukićević, scenografi Svenk Jonke (NUMEN) i Vanja Magić, kostimograf Leo Kulaš i kompozitor Antonije Pušić – Rambo Amadeus. Lektorka je Jelena Šušanj, a izvršna producentkinja Nela Otašević.

U predstavi igraju Momčilo Otašević, Dejan Ivanić, Ana Vujošević, Ana Vučković, Zoran Vujović, Petar Burić, Aleksandar Radulović, Petar Novaković, Slavko Kalezić, Aleksandar Gavranić, Sonja Vukićević i Jelena Minić.
Mi smo u bifeu, uoči jedne od proba, razgovarali sa koreografkinjom Sonjom Vukićević. Bila je baš onakva kakvom su je opisivali, dama posebne energije. Na majici je bio lik Fride Kalo, baš kao i Vukićević, posebne umjetnice. Kako šalje poruku kroz projekte koje stvara, tako je poslala poruku i kroz ovaj intervju.
Nije ovo prvi put da Vukićević stvara u Crnogorskom narodnom pozorištu. Bila je dio predstava ,,Šćeri moja”, ,,Ribarske svađe”, ,,Don Žuan”, ,,Banović Strahinja”, ,,Nora”, ,,Montenegro blues” i drugih. Nije ni prvi put da radi Šekspira niti da sarađuje sa Anom Vukotić za koju kaže: ,,Mi smo jedna duša.” Za sve saradnike u ovoj predstavi dodaje da su fantastični i poziva publiku da dođe u CNP te večeri.
Za MNE magazin govorila je o ,,Hamletu”, kulturi, sjećanju na Mihaila Mišu Janketića i Dušicu Žegarac, isprobavanju sebe, društvenim mrežama, talentovanim mladim ljudima…

Detalj sa prve probe za predstavu ,,Hamlet” u CNP-u (Foto: Duško Miljanić)

Kako teku pripreme za predstavu ,,Hamlet”, kako ste zadovoljni jer nije prvi put da sarađujete sa Crnogorskim narodnim pozorištem?
– Lično mislim da je Ana Vukotić izabrala fantastične saradnike, od dramaturga, koreografa, kostimografa, scenografa do kompozitora. Svi glumci su daroviti, svi su prijatelji jedan između drugog i divna je atmosfera, jer oni jedan drugom pomažu, daju savjete. Scenografija je stigla. Po meni bi trebalo da je mogla još ranije, jer je scenografija zahtjevna i možeš da maštaš. Sada moramo na brzinu malo da maštamo, jer daje nevjerovatne mogućnosti. To su silne probe. Mislim da ćemo uraditi sve do premijere i svijetla.

Koliko Vam je, kao koreografu, bila inspirativna muzika Ramba Amadeusa u ,,Hamletu”?
– Napravio je odličnu muziku koja će se umetati u razne scene, možda će ići kao podloga kompletne predstave. Faktički, to će biti filmska podloga, neće se igrati na muziku, nego će muzika biti karakter atmosfere.

Kažete da Šekspir i Dostojevski u Vama bude stvaralaštvo. Na koji način oni podstiču, inspirišu stvaralaštvo u Vama?
– Tumačeći istorijske trenutke u mom životu, ja sam birala pisce koji su me inspirisali da putem pokreta i glumaca napravim autorska djela. Šekspira sam radila konstantno ,,Mrak letnje noći”, ,,Cirkus istorije” (to je kompletan Šekspir). Kafku sam dosta koristila i Dostojevski mi je podloga za oba pisca, jer, ima slovensko ludilo koje najbolje opisuje. Svi ti ljudi u meni čine mene i daju mi ideje. Onda ja pravim to na svoj način, sa sopstvenim stilom, jer, s obzirom da sam 50 godina na ,,daskama”, mislim da sam sazrela (smijeh), da umijem da gledam, da pratim estetiku. Bitef festival mi je dao hrabrost da se ohrabrim u svojoj vizuri, u svojim idejama. Svi su uticali na mene, svi reditelji, a za Anu Vukotić mogu da kažem da je ona još kao studentkinja, dok sam radila ovdje u Crnogorskom narodnom pozorištu, novom, obnovljenom, bila asistent svih velikih reditelja kao Źaga (Branislav Mićunović), Radmila (Vojvodić), Paolo Mađeli. Tako da sam ja gledala nju kako raste i poslije toga, kada je izrasla, da je ušla u teatar, i ona je konstantno u teatru 15 godina, prosto sam bila saradnik na svim njenim predstavama i lično mislim da smo kao jedna duša. Sad smo radili predstavu u Skoplju, pa smo radili ,,Djeca sa kolodvora Zoo” u Gradskom pozorištu, prije toga ,,Tri sestre”, ,,Ribarske svađe”, to su divna djela i prosto se razumijemo. Nisam ja koreograf u klasičnom smislu. Ja mogu da budem koreograf za igrače, ali me to nije pretjerano zanimalo. U stvari, cio život sam posvetila sa glumcima da radim. Obično sam sretala da ne vole koreografe, jer, potpuno im razbijaju misao. Onda sam shvatila kojim putem sa glumcima da radim, da im ne razbijam ideju drame, ideju misli, već samo da to podignem na sljedeći stepenik.

Foto: Jakov Simović/ Instagram

Na koji način ste obradili kroz pokret i ulogu ludilo Hamletovo, to vječno pitanje biti ili ne biti, te trulež jedne države, pa i čovjeka?
– Tu su najviše radili Ana (Vukotić) i glumci, ali tu pomažu pokret i scenografija, naročito, jer, ima dramu ta scenografija i onda, kad se sklopi sve – muzika, pokret, scenografija, kostim sasvim je to dovoljno da istakne sve karakterne osobine hamletovske. To je adaptacija Boža Koprivice i Ane Vukotić. Ima tu pokreta, ali, sve je pokret. Pokret je riječ, pokret je tijelo, pokret je scenografija, pokret je misao. Najvažnije je bilo da misao i ideja koje je Ana zamislila dođu na scenu i da prikaže Hamleta na potpuno deseti način.
Ivan Medenica piše da ste, ranije radeći ,,Hamleta”, pronašli malu, ali bitnu šansu za rađanje novog, pravednijeg čovjeka i svijeta. Da li i dalje vjerujete da će to vrijeme doći?
– Vjerujem u to, čvrsto vjerujem, jer, kad se pogleda od kamenog doba, čovjek je imao uspon, pa pad, ali se sve više i više razvijao, tako da je došao do jedne određene granice. Sada tehnika vlada. Doći će trenutak kada čovječanstvo će shvatiti da ne treba da se strmekne s litice nego će se podići na liticu. Vjerujem da čovjek će doći to tog vrha litice, jer ipak se i on razvija, bez obzira što su uticaji malog broja ljudi u svijetu jači, jer su bogati, jer hoće da se obogate za vrijeme svog života i prave ratove i prodaju oružje i siju mržnju i ubijaju veliki broj neviđenih civilizacija kao što su Irak i Sirija. Sravnili su sa zemljom Irak, a odatle je nastala civilizacija. Tako da, opametiće se veliki broj ljudi da baci sa litica taj mali broj gramzivih ljudi koji siju mržnju među čovječanstvom.

Detalj sa sleta (foto: anavujanovic.net)

Ovaj intervju radimo na datum kojim je nekada proslavljan Dan mladosti. Upravo Vi ste otvorili slet na zadnji Dan mladosti, 25. maja 1988. godine. Koliko Vam je, u to vrijeme, značilo da budete dio sleta?
– Kao umjetniku mi je nevjerovatna značilo. Prvo, to je stadion. Drugo, ljudi su kružni. Stadion je ogroman. Čovjek kad stane sam na stadion je veoma mali. Može da bude veliki umjetnik, ali on sam osjeća da je kao pion. Tu je koreografija Damira Zlatara Freja i režija Paola Mađelija i Zečevićkina muzika. Dali su mi nevjerovatnu snagu. Kasnije sam bila potpuno druga vrsta umjetnika kad sam igrala na sceni, jer sam uspjela da savladam ogroman prostor i u sebi i sa svojim tijelom. Tako da, kad sam to uspjela, poslije mi ništa nije bilo niti teško i dobila sam novu dimenziju. Ja sam i pitala Ćirilova da li je doprlo nešto od tog 25. maja do ljudi, moja drama, iako sam se ja trudila do ludila i da nisam bila sportistkinja, nikad ne bih savladala to, jer po 500 metara trčiš šprintom do tačke gdje počinje solo igra. Ćirilov mi je rekao: ,,Iz svih uglova si donijela.” Znači, kružni stadion bio je opijen sa tim. To je stvarno dobro izvedeno, i koreografski i režijski, tih 4.500 hiljade djevojčica i 4.500 hiljade dječaka, a Marina Čuturilo je bila scenograf, to je stvarno sve izgledalo fascinantno.
Da li ste ikada upoznali Tita?
– Nikad. Nisam bila Titova balerina (smijeh) Godine ‘68. sam ušla u pozorište, kao pripravnik prve dvije godine i morala sam debelo da se probijam od ansambl igračice mojim darom. Veoma dugo budeš ansambl igračica i nečim se probiješ i onda počnu da te uzimaju za manje, pa veće uloge. U stvari, moje probijanje je trajalo sve do penzije. Moj pravi proboj je taj što sam paralelno sa klasičnim baletom radila sa velikim koreografima alternativnu scenu. Tako da ‘94. penzija mi ništa nije značila, jer sam ja već igrala u Jugoslovenskom dramskom, u Sloveniji, u Zagrebu, u Subotici sa cijelom ekipom Ljubiše Ristića, Harisa Pašovića, tako da nikad nisam osjetila, do dana-današnjeg, to nešto: ,,E, otišla sam u penziju.” Ne mogu, ipak, do kraja života da me penzionišu (smijeh). Kod Tomaža Pandura sam igrala ,,Hazardski rečnik” i ,,100 minuta”, igrala oca i majku Karamazovih, a sada igram u Narodnom pozorištu ,,Hazardski rečnik – Lovci na snove”, u režiji Livije Pandur i u koreografiji Ronija Savkovića, tako da, eto, vratila sam se poslije 25 godina u nacionalno pozorište (smijeh) Nema, život postavlja divne zamke. Glumim i glumila sam na filmovima paralelno. Dolaze pozivi i prihvatim kad vidim da ću imati od toga umjetničku korist, jer, sa svim tim ljudima, ja idem sa sobom dalje i onda sam zadovoljna. Da sjedim i da sam u istoj tačci, ja to ne bih izdržala (smijeh)

Juče je u CNP-u održana komemoracija Mihailu Miši Janketiću, a stigla je i vijest da je preminula Dušica Žegarac. Vi ste sa njima glumili u filmu ,,Vukovar, jedna priča”. Kako ih pamtite?
– Jutros sam čula za Dušicu Žegarac. Znala sam Dušicu Žegarac, ali dugo godina je nisam vidjela. Nepravedno je otišla sa filmske scene. Više je niko nije pozivao i onda je negdje potpuno ostala, eto, to je prava samoća. To je jedna umjetnička samoća. Sa Mišom sam stalno bila u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i radili smo sve i svašta. Njegova žena je balerina i njegova kćerka je balerina, išla je sa mojom kćerkom prve dvije godine na balet. Veoma talentovana djevojka. Mi smo kao pozorišna familija, svi smo se znali, svi gledali jedan drugog, kad smo u bifeu, družili smo se. Ti ljudi koji su nešto uradili u životu, ne odlaze uopšte. Arhitektura njihovog tijela odlazi, ali oni su ostavili pečate i pečate, tako da su s nama stalno u duši.

Foto: Tanjug (Dragan Kujundžić)

Juče sam na društvenim mrežama vidjela natpis ,,Your culture is your brand.” Da li je to tako u današnjem vremenu, da li je naša kultura naš brend?
– Ja nemam uopšte društvene mreže. Nemam kompjuter, ne interesuju me društvene mreže i potpuno sam ,,operisana”, možda nerviram sve svoje prijatelje, ali, stvarno nemam vremena za čitanje bez zareza i zapete i da slušam faktički jednu vrstu komentara koji ničem ne vode.
Kultura bi trebalo da bude brend svake države, ali ne može da bude brend ako ti uskrate kompletno materijalni razvoj mašte, jer putem štapa i kanapa se ne pravi brend. Moraju svi umjetnici da budu podignuti na pijedestal koji je veći od bilo kog političara, bilo kojeg lika. Svi umjetnici – to je država. Ovi ljudi koji imaju znanje da vode državu, oni u stvari trebaju samo da uzdižu to što vrijedi. Znači, uzdižu umjetnost, uzdižu sport, uzdižu energiju, poljoprivredu, sve te strane. Ne želim da ih primijetim, mene ne interesuje da gledam cio dan političare. Mene interesuje da gledam vrhunske umjetnike, vrhunske književnike, vrhunske matematičare, vrhunske sportiste – oni su zanimljivi, njihove životne priče su zanimljive. A ovi ljudi samo trebaju da nađu podsticaj kako da nas dižu i onda tada postaje brend i onda mi postajemo ambasadori. Ne mogu predsjednici da postanu ambasadori. Nikad nisu ni postojali. To su radili i u Evropi, malo su utihnuli kulturu, ali su shvatili da ne postoji država bez moćne kulture. Nemaju šta da iznesu iz zemlje, nemaju šta da prodaju. A drugo, užasno je značajno, malo su od plebsa odvojili kulturu. Prvo, siromaštvo. Mnogi nemaju para da odu sa kompletnom familijom na pozorišnu predstavu, jer trebaju karte za autobus, tramvaj, treba kad izađeš, da se vraćaš, to sve košta, iako su vrlo niske karte za pozorište. Mi ne možemo da dostignemo svijet gdje imaš ti minimalnu platu 3.000 eura, tako da onda pristup teatru je lakši. U Jugoslovenskom dramskom su napravili odlično kada su po 100 dinara dijelili karte. Bio je iza SKC-a red. Znači, ljudi vole kulturu, vole teatar i to se pokazalo u dva, tri navrata.
U jednom intervju rekli ste da je Vaš životni moto ,,Samo rad, rad, rad i isprobavanje sebe.” Što Vam danas predstavlja izazov, čime ,,isprobavate sebe”?
– Putem teatra ja isprobavam sebe. Dolaze nove i nove generacije. Oni mladi, a ja već sam dostigla jednu starosnu ograničenost i onda putem tih mladih mozgova ja provjeravam konstantno sebe. Da li idem sa sobom naprijed ili ne. Drugo, ja učim od njih gomile stvari, pošto potpuno na drugi način oni gledaju svijet. Ne mogu da zaostanem iza njih. Sve gledam, ne samo kulturu, nego kuda idu ti mozgovi. Mi imamo u Beogradu takve matematičare da je to apsolutno ludilo. Imamo Evropsku noć istraživača i tu da vidite, pa to je gomila pozorišnih vještina. Tu je čudo, oni postaju čarobnjaci, šta mogu da urade od totalno besmislene kućne stvari, da naprave ,,haos” i to je počelo da bude zanimljivo i djeci. Očara te sve, te mogućnosti koje mogu da se iskoriste na sceni, tako da ja od njih skupljam pamet.

Foto: Marija Janković

Da li možete podvući paralelu između baleta nekad i sad?
– Prvo, rađaju se djeca koja imaju jaču tehniku. Drugo, ta djeca imaju šanse da putuju, uče škole svuda, tako da mogu da mijenjaju pedagoge i iz toga se razvija novo izvođenje ,,Labudovog jezera” i ,,Žizele”. Kvalitetom igrača i tijela, tehnikom, dolazimo do novog ,,Labudovog jezera”, sa novom idejom, sa novim pogledom. To automatski pokazuje ovo muško ,,Labudovo jezero” koje je genijalno. Moja majka cio život je gledala ,,Labudovo jezero” u svim verzijama, ali kad je odgledala muško ,,Labudovo jezero”, ona je rekla: ,,Ja sad razumijem.”, jer je to savršeno. Ide tehnika naprijed, naročito tehnika scenske moći, svijetla.

Kroz sve projekte koje ste radili i koje radite, bilo da su autorski ili ne, šaljete poruku. Do kojih ljudi Vam je važno da dopru Vaše poruke?
– Lično mislim do svih ljudi. Nisu značajni pojedinci da ja njima šaljem poruku, nego šaljem jednom običnom građaninu koji je došao da vidi šta je to. Značajno je da, bilo gdje da si, u svojoj zemlji ili u drugoj, ako oni shvate poruku, ne treba ti jezik. Kad sam radila ,,Cirkus istorije”, stvarno smo proputovali, svuda je pročitana poruka. Da li će biti Kafka u Londonu ili na Viner festu ,,Cirkus istorije”, poruka je poslata i ljudi su izašli kao da su razumjeli sve i to je najznačajnije za jednog umjetnika. ,,Medeja” u Edinburgu, iako smo mi bili drugi nivo Edinburškog festivala, to je istočni blok, na prvom nivou je Pina Bauš, oni su pročitali poruku i izašla sam na naslovnoj strani ,,Heralda”, tako da ti shvataš da ljudi su pročitali. I poslato je. I to je velika stvar.
Da li ćete raditi ,,Kafkin zamak sa Alisom u zemlji čuda”?
– To leži u meni minimum četiri godine. Međutim, suštinski nemamo uslova. Nisam pretjerano sposobna za nabavku novca. Drugo, meni ode talenat ako bih se sa tim bavila, da molim ljude: ,,Znate, ja imam jednu ideju”. Mene sve to razdire i ne bih bila talentovana. Ja čuvam sebe da se ne pokvarim. To mi je glavni zadatak u mom životu – da se ne pokvarim, jer ako se pokvarim, ja nemam kontrolu nad samom sobom. To mene sve kvari. To postoje i fakulteti, gdje ljudi završe, da je producent, znaju sistem kako se pišu ta famozna pisma, da moraš da znaš kako se piše tim evropskim nevladinim organizacijama, jer ako pogrešno napišeš, oni te ne uzimaju u obzir, nema veze da li si talentovan, a onaj što je netalentovan, dobije. Tako da ja neću u to da se petljam. Ja čuvam sebe i talenat.
Bojana Radonjić