ART SLAJDER

MIRJANA BOBIĆ-MOJSILOVIĆ O ,,MUŠKOJ AZBUCI“: Knjigu će muškarci kupovati ženama, a žene muškarcima

Foto: Privatna arhiva

Književnica, novinarka i slikarka Mirjana Bobić-Mojsilović na Međunarodni dan žena, 8. marta, objavila je roman ,,Muška azbuka“.

Logična je, kaže za MNE magazin, veza između Dana žena i ,,Muške azbuke“, jer se radi o muškarcima i ženama, o ljubavi, braku, ostavljanju, kolebanju, sumnjama, strahu od starenja i od smrti – knjigu će muškarci kupovati ženama, a žene muškarcima.
Pišući ovaj roman, ,,dakle pošto sam godinu bila emocionalni i mentalni muškarac“, došla je, dodaje Bobić-Mojsilović, do zaključka ,,koji se neće dopasti Velikom bratu“ – duša nema pol.
Za ,,Mušku azbuku“ kažete da je Vaša najintrigantnija knjiga do sada. Na koji način je najintrigantnija?

– Možda zato što je muška, zato što iz muškog ugla sagledava jednu veliku temu – razvod braka, temu koja je postala opšte mjesto sadašnjice. ,,Muška azbuka“ je na neki način nastavak mog romana ,,Azbuka mog života“, koji je priča o razvodu iz ugla ostavljene žene.
Roman je objavljen na Međunarodni dan žena. Što ste time željeli da poručite?

– Logična je veza između Dana žena i Muške azbuke, jer se radi o muškarcima i ženama, o ljubavi, braku, ostavljanju, kolebanju, sumnjama, strahu od starenja i od smrti – knjigu će muškarci kupovati ženama, a žene muškarcima. Progutali smo, između ostalog, i tu veliku laž da su muškarci i žene različita bića, da su suprotstavljeni. Pišući ovaj roman, dakle pošto sam godinu bila emocionalni i mentalni muškarac, došla sam do zaključka koji se neće dopasti Velikom bratu – duša nema pol. Kad patimo, kad se preispitujemo, kad mrzimo i kada se plašimo smrti – vrlo smo slični. Zato mi je bilo lako da mog junaka ne osudim, nego da ga razumijem.

Kako je bilo pisati iz muškog ugla, s obzirom na njihovo čuveno: ,,Nikad neću razumjeti žene“ i s obzirom da istraživanja zaista pokazuju da mozak muškarca različito funkcioniše od ženskog?

– Bilo je ponekad teško, ali uvijek zanimljivo. Ovo je knjiga u kojoj muškarac nije negativan lik. Pokušala sam da se stavim u kožu savremenog ovdašnjeg muškarca od 52 godine koji ima ženu i djevojku, i koji, da odagna paniku, ređa asocijacije po azbučnom redu. To je razgovor sa samim sobom, ali i sa bogom. Mi živimo u imperativu adolescencije, i svi smo, i muškaraci i žene, žrtve tog kulturnog koncepta – da budemo vječno mladi, da se pravimo da smo mladi ili da patimo što to više nismo. Moj junak lijepo kaže da je muškarac danas „razapet mali Isus“, ali to niko ne razumije. Razapet između imperativa modernosti i nostalgije za poznatim starim dobrim vremenima. Ovo je priča o odlasku, o analizi odlaska, o kolebanju, o iluziji novog života koji nije „negde drugde“.

Kakve su prve reakcije muškaraca na ,,Mušku azbuku“?

– Veoma im se dopada. Svako tu nađe nešto o sebi. Jer ovo nije samo priča o jednoj izuzetnoj ženi, o mladoj novoj ženi, o normalnom muškarcu današnjice, ovo je priča o labavljenju svih naših bliskosti, uključujući i naše odnose sa našom djecom.  O, kao otac. S, kao seks, kao snaga, kao slabost, kao smrt,  kao sloboda. I osim toga, feminizam se pretvorio u neki feminacizam. Hajde malo da volimo i razumijemo muškarce.
Kakav je to tranzicioni Petar Pan, kako Vaš junak kaže za sebe?

– Novi sistem vrijednosti koji subliminalno poručuje da čovjek više vrijedi ako ima više novca, i da nema te griže savjesti koju ne može oprati zaborav – koji je na dohvat ruke samo ako imamo novca. Tranzicioni Petar Pan je neko koga svi znamo: ima pedesetak godina, ponaša se i izgleda kao da je u dvadesetim. Da budem poštena – našoj generaciji niko na vrijeme nije objasnio da ćemo ostariti, i zato smo toliko u panici – da se ponašamo kao naša djeca, koju smo, uzgred, lako pustili da odu „jer i mi malo moramo da živimo“. Za tranzicionog Petra Pana život se sastoji samo iz dvije krajnosi – ili epohalna dosada, ili spektakl kao na nekoj premijeri. I još nešto, tranzicioni Petar Pan popio je najluđu pilulu njuejdža – „život samca“ kao ideal savremenosti – živjeti kao samac, nemati nikakve obaveze, raskinuti sve bliske veze, izgledati. A mala duša pati. Jednom davno, sada mi to pada na pamet, napisala sam pjesmu mojoj ćerki kad je bila mala i sjećam se stiha – „ko je sam jeo, taj je sam i plak'o, i da tako postaje slabo, sve što je bilo jako“.

Ovo je, između ostalog, roman o praštanju. ,,Praštanjem se oslobađa onaj koji prašta.”, piše na blogu Riznica svesti. Čini se da i Vi podržavate ovu tezu?
– Prvo je sve oprošteno glavnom junaku. Ne sudim mu, razumijem ga, i imam simpatija prema njemu. I muškarci i žene su žrtve ove modernosti. Čovjek danas toliko toga radi „jer je to moderno“. Ljubavnik ili ljubavnica, to je takođe dio tog skripta, život napolju, itd. Što bi rekao Arsen, „sve me vodilo k tebi“. Da, ako volimo, onda oprostimo.
,,Ovo je moderan roman koji govori i o svim zamkama modernosti, tj. savremene civilizacije čije su žrtve oni koji imaju dušu.“, rekli ste nedavno u jednom. Gdje se izgubila duša?
– Duša je izgubljena u toj epohalnoj praznini koja ostaje iza „modernosti“ – ispunjavati očekivanja iz Plejboja ili Kosmopolitena, pustiti da nas ti talasi bacaju tamo-amo, i kad se osvrnemo shvatamo da smo sami. U romanu se bavim svim važnim temama – od institucije trpeze, zajedničkog obedovanja, do tompusa i brzog seksa, aseptičnih prostora, epistolarnog braka i novog čovjeka koji komunicira sličicama – „u budućnosti će čoveku biti dovoljno pet prstiju da objasni sve o sebi“. Nije li to tužno?
Kako se Vi snalazite u ovom dobu modernosti, bezdušnosti, bezvremenosti, jurnjave za novcem, tranzicije duše?

– Teško, ali se bar trudim. Život je kreacija, na njemu mora da se radi. Moramo malo da ga izmislimo. Moramo da se sjetimo onoga što znamo – tražiti ljepotu neprestano, svuda oko sebe. Pošto nas mediji indukuju strahom, besmislom, bijesom i mržnjom – možda je najvažniji lijek vratiti se prirodi i knjigama.

Bojana Radonjić

kud duga