ART PREPORUKA

BUDVA: Promovisan roman ,,Maksimum” Vide Ognjenović

28.02.2018. u 14:45

U organizaciji JU Narodna biblioteka Budve u ponedjeljak, 26. februara promovisan je roman ,,Maksimum” Vide Ognjenović koji je objavila izdavačka kuća Arhipelag. O romanu su govorili književni kritičar Gojko Božović i autorka, saopšteno je iz JU Narodna biblioteka Budve.
– Moj novi roman je savim, takoreći, dječijeg uzrasta; izašao je za Sajam knjiga, početkom oktobra i još nije stekao mnogo čitalaca. Roman je pisan upravnim govorom; to je jedan eksperiment, vidjećemo da li će uspjeti, i svaka ličnost koja ovdje nastupa, nastupa u ,,ja” obliku” – istakla je autorka Vida Ognjenović uvodeći nas u odlomak koji je čitala.
Glavni junak romana je Maksimilijan Vajner Maksimum, istoričar umjetnosti i umjetnik naive koji ,,iznenada biva optužen da je falsifikator i da je na tržištu slika naivne umjetnosti podmetnuo svoje slike pod imenom misteriozne umjetnice koja u isto vrijeme volšebno nestaje. Maksimuma napuštaju i napadaju neke kolege i prijatelji, mediji od njega prave slučaj dovodeći u pitanje njegov ugled, autoritet i stručno znanje”…
Književni kritičar i izdavač Gojko Božović je kazao da je roman ,,Maksimum” knjiga koja ima prilično veliki tematski zaslon, a sa druge strane čitav niz tonova, od humornog do dijelova u kojima se na dramatičan način prikazuje društvena, umjetnička i kulturna situacija jednoga doba. Na pozornicu ovog romana izlazi neobično mnogo upečatljivih likova.
Ovaj roman ne privlači samo pričom i temom već i umjetničkim postupkom. Božović je govoreći o književnom postupku istakao: ,,to jeste upravni govor, to jeste dramatizovano kazivanje i na neki način u 22 poglavlja romana ,,Maksimum”, zapravo se smjenjuje barem toliko kazivača, pripovjedača, onih koji iz prve ruke kazuju o nečem što ih je snažno podstaklo, pokušavaju da iz svoga ugla razjasne dramatičan slučaj koji je položen u samu osnovu romana.”
I prethodni romani Vide Ognjenović su u svojoj osnovi imali jake i važne teme.
–  Na neki način Vida Ognjenović je roman ,,Maksimum” koncipirala i kao roman o pojedinačnom identitetu, o tome kako čovjek može u savremenom svijetu da osmisli vlastiti izbor, a s druge strane to je neprestani sudar i sukob sa činjenicama te stvarnosti sačinjene od mreža informacija, znanja, moći, različitih tokova moći koji se na vrlo sugestivan način prikazuju i u romanu ,,Maksimum”- kazao je Božović.
U svakom poglavlju ovog romana pojavljuje se drugi pripovjedač i to je činjenica koja plijeni, jer nijedna istina nije sama, nijedan pogled na svijet nije potpun i zaokružen, a svaki slučaj, svaka sudbina, svaki događaj mogu biti ispričani iz najnevjerovatnijih uglova, a svaki učesnik u događaju jedna moguća slika tog svijeta i tek kad bismo sve zamislive priče ukrstili, dobili bismo zapravo jednu koliko-toliko stvarnu verziju tog događaja. Roman ,,Maksimum” Vide Ognenjović je po mišljenju kritičara Gojka Božovića ,,romaneskni, umjetnički pokušaj da se umnože perspektive gledanja na stvari. I čini mi se da je posebno važno što od jednog zanimljivog i originalnog romanesknog oblika dolazimo upravo u vremenima kada je sve manje dijaloga, kada je sve manje kritičkih rasprava, kada zapravo svi vjeruju da je njihova istina jedina i jedino moguća”. Ovaj roman se, dodaje on, može čitati i kao vrsta kritike savremenog trenutka u kojem postoji mnoštvo informacija ali malo razumijevanja, veoma malo komunikacije i kritičke analize bilo koje stvarne situacije i događaja. Radnja romana se može smjestiti u Beograd 70-80-ih godina u vrijeme Danila Kiša i rasprave oko ,,Grobnice za Borisa Davidoviča”, knjige ,,Čas anatomije” ili ,,Narcis bez lica” Dragana Jeremića, ali to je osoben umjetnički, romaneskni postupak Vide Ognjenović.
– Ona je na prvi pogled izmjestila radnju romana iz savremenog trenutka u vremenu prije 30-40 godina, ali što više čitamo ovaj roman i što pred nas izlazi više različitih pripovjedača koji u jednoj vrsti porote pred univerzitetskom komisijom raspravljaju da li je Maksimilijan Vajner, ugledni umjetnik i profesor ili je on zapravo falsifikator koji ne preza ni od jednog postupka ne bi li ostvario neku umjetničku ili finansijsku dobit, mi ćemo vidjeti da u toj raspravi kako vrijeme odmiče odjednom iskrsavaju nove činjenice: neke kolege su na strani Maksimuma, neke, dojučerašnji bliski prijatelji, postaju njegovi ogorčeni protivnici. Ali to više nije stručna rasprava i to je jedan od suštinskih zamajaca ovog romana – to odjednom postaje jedna potpuna javna rasprava u kojoj učestvuju i pozvani i nepozvanii upućeni i neupućeni i ono što bi moglo da bude predmet akademske rasprave postaje predmet javne rasprave oličene u medijima i prije svega u tabloidima. I zapravo odjednom vidimo kako Vida Ognjenović punom snagom i izbliza pokazuje šta se događa sa ljudima pritisnutimj avnim optužbama od kojih zapravo nikako ne mogu da se odbrane. Što Maksimilijan Vajner iznosi više činjenica, on u očima javnosti postaje sumnjiviji, što ga veći broj ljudi od ugleda brani, veći broj javnosti počinje da vjeruje da u optužbama ima i neke istine i veći broj medija se uključuje u tu hajku koja postoji na sceni – ocjenjuje kritičar GojkoBožović.
Roman ,,Maksimum” je ne samo priča o jednom umjetniku, uzbudljivom i uskomešanom javnom i društvenom prostoru, nego je to ponajprije savremena priča, moderna priča o mehanizmu hajke i javnog progona u kome pred napadima tabloida čovjek ne može sačuvati pravo ni na svoju privatnost, ni na svoj javni i umjetnički integritet.

Nakon sedam godina autorka Vida Ognjenović je objavila novi roman. A šta je ponukalo da se bavi baš ovom temom, autorka odgovara:
– Lako je kod nas naći primjere Maksimuma u našoj nedavnoj i bližoj vremenskoj distanci i široj – i navela tri poznata slučaja: jedan je profesorka, filozofkinja kojoj je disertacija poništena jer su je napali za plagijat, a kad se dokazalo da nije plagijat nikad joj se niko nije izvinio; drugi je slikar naivac koji je morao na sudu da dokazuje pred komisijom stručnjaka,jer su ga bili optužili da te slike slika njegov sin, istoričar umjetnosti; a treći je slučaj koji je autorki iz blizine poznat- to je slučaj Danila Kiša i napada na njega da je plagijator i njegov pokušaj da ljudima objasni da se knjževnost bavi i hrani književnošću i da je knjižvnost paralelni svijet bilo da se uzimaju motivi, teme i paradigme iz života ili iz literature da je potpuno svejedno.
U zaključku večeri apropo konstatacije žirija za jednu književnu nagradu u čijem užem izboru je bio i roman ,,Maksimum”, a koja referira na to da književnost treba da se bori da izrazi ona duhovna stanja o kojima se najčešće ćuti, Vida Ognjenović odgovara:
– Književnost u prvom redu nije ćutanje, već govor. Književnost je izvan svake neslobode i nasuprot njoj; ona je carstvo slobode i možda je čovjek jedino u književnosti, odnosno u umjetnosti slobodan, a u književnosti možda čak najviše – saopšteno je iz JU Narodna biblioteka Budve.