KOLUMNE

FORMULE ŽIVLJENJA: Kakvi su „milenijalci”

21.01.2018. u 12:50

Foto: Srđan Pečeničić

Svrstavanje ljudi u generacije, uprkos svojim ograničenjima, daje korisne informacije o „duhu vremena” određenih perioda, kao i o dominantnim trendovima i vrijednostima. Iako granice između generacija nijesu oštre, možemo razlikovati četiri generacije rođenih nakon Drugog svjetskog rata: „bejbi bum” generaciju (1946–1964), generaciju X (1965–1984), „milenijalce” ili generaciju Y (1985–1994) i generaciju Z (1995–2012). Svaka od ovih generacija ima neke osobine kojima se razlikuje od ostalih, što često odražava dominantni način vaspitavanja u datim periodima, ali i društvene i kulturne uslove u kojima je formirana.

Posebno je interesantna generacija Ipsilon – „milenijalci” – čiji pripadnici danas imaju između 24 i 33 godine, a čiji su roditelji uglavnom pripadnici „bejbi bum” generacije. Drugi nazivi za ovu generaciju su „generacija Ja” ili „razmažena generacija”.

Disciplinovanje kao zlostavljanje

Veliki deo „bejbibumera” je pripadao kontrakulturnim pokretima tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, tako da su pripadnici te generacije svoj otpor i protest prema vlastitim roditeljima pretočili u nove, drukčije načine vaspitanja sopstvene djece. U svom pogledu na vaspitanje bili su pod velikim uticajem psihoanalize, prvenstveno „frankfurtske škole” koja je spojila frojdizam i marksizam, tako da su autoritet shvatali kao nešto negativno, a porodicu kao mjesto u kojem roditelji tlače i traumatizuju svoju djecu. To je dovelo do popularnosti „anti-pedagogije” i vjerovanja da je cilj vaspitanja stvoriti „slobodnu djecu” čiji su svi potencijali ostvareni.

Kao rezultat ovakvog pristupa nastao je model vaspitanja u kome se ono izjednačava i svodi na pružanje ljubavi, a svaki pokušaj disciplinovanja i roditeljski konflikt sa djetetom se shvatao kao neki oblik zlostavljanja, traumatizovanja i gušenja djetetove prirode. Stručnjaci tog doba su preporučivali permisivno ili popustljivo vaspitanje kao poželjan model. Stalno hvaljena djeca, zasipana porukama da su posebna, izuzetna, talentovana, natprosječna, veoma inteligentna, vrijedna itd., posledično su sticala veoma pozitivnu sliku o sebi i sopstvenoj važnosti. Kako nijesu bila disciplinovana, ona nijesu razvila samodisciplinu i radne navike što je kasnije, u odraslijem dobu, dovelo do toga da svoju veoma pozitivnu sliku o sebi nijesu mogla da opravdaju stvarnim rezultatima i životnim postignućima.

Prema istraživanju Džin Tvengi ono što najviše karakteriše milenijalce jeste usmjerenost na sebe, visok nivo samopouzdanja, spremnost za poduhvate, želja za pažnjom javnosti, stremljenje da se postane poznata i popularna ličnost. To je „bezuslovno voljena” generacija čiji pripadnici „znaju koliko vrijede” i koji smatraju da „zaslužuju” mnoge dobre stvari u životu samo zbog toga što postoje, što su tako posebni.

Nije iznenađenje da zbog svega toga ovu generaciju obilježava visok stepen narcisoidnosti i egocentrizma. Dok je samo jedna trećina pripadnika prethodne generacije X pokazivala znakove narcisoidne ličnosti, čak su dvije trećine milenijalaca imale ove karakteristike.

Kada je u pitanju mentalno zdravlje, milenijalci su pokazali značajnu ranjivost u odnosu na prethodne generacije. Njihovo dominantno osjećanje je anksioznost, a čak je svaki peti sklon depresivnosti.

Nerealna očekivanja

Razlog za ovu ranjivost su njihova previsoka i nerealna očekivanja od sebe, karijere, ljubavnih odnosa, društvenog statusa i ukupnog uspjeha u životu. Uprkos visokom samopouzdanju, talentima i inteligenciji, nedostatak radnih navika i strpljivosti ih je onemogućio da svoje snove pretvore u realnost. A svoju relativnu neuspješnost su počeli da doživljavaju kao znak nesposobnosti i niže vrijednosti. Dok su jedni odgovornost za neuspjeh i razočaranje tražili izvan sebe, u drugim ljudima i društvenim uslovima, kod drugih se nerealno pozitivna slika o sebi pretvorila u nerealno negativnu sliku.

Otrežnjujuće je djelovalo istraživanje Kerol Dvek koja je dokazala da stalne pohvale stvaraju fiksiranu pozitivnu sliku o sebi koja demotiviše mladu osobu da se razvija, te da je mnogo bolje naglašavati i pohvaljivati djetetov trud koji je doveo do nekog uspeha.

Autor: Zoran Milivojević 

Izvor: Politika