MAGAZIN SLAJDER

ZDRAVKO ČOLIĆ U OGLEDALU: Svrha ljubavi je da, nakon nekog vremena, preraste u prijateljstvo

Foto: Aleksandar Kerekeš Keky

Gost novogodišnjeg izdanja rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je Zdravko Čolić koji će večeras pjevati pred publikom u rodnom Sarajevu. Na repertoaru će se, kako je najavljeno,  naći i pjesme s novog albuma, objavljenog 15. decembra, koji nosi naziv ,,Ono malo sreće”.
Upravo malo od te sreće prenosi Čolić i u ovom intervjuu kroz razgovor o djetinjstvu, prvom zarađenom honoraru, najdražem jelu, knjigama…
Dio te sreće je i prvi zarađeni honorar u Crnoj Gori, na takmičenju amatera-pjevača, koji, kaže,  ,,jako dobro” pamti.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Na najljepše dane mog života, na djetinjstvo koje ja onako mjerim do svoje petnaeste godine, na školu gdje sam bio vrlo ambiciozan, kako u školskim tako i vanškolskim aktivnostima, pa na neki način i u tim počecima moje muzičke karijere, ustvari na najambiciozniji dio mog života. A potom sam odjednom počeo naglo da odrastam, sa petnaest i po godina sam već ,,puho trokut” i pokušavao da pokažem kako sam ja fizički izrastao u muškarca (smijeh).

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Da naravno, to je bilo u Crnoj Gori, u Bijeloj, često sam to pominjao. Mi smo imali jednu kakvu-takvu drvenu vikendicu, ,,Krivaja Zavidovići” u Baošiću, svi znaju to jedno vikendaško naselje u Baošiću, pored Bijele u Boki Kotorskoj, gdje smo se ljeti družili sa brojnim vlasnicima vikendica. Jednom prilikom za 29. novembar, tadašnji Dan republike, smo moj prijatelj i ja otišli sa suhom hranom auto-stopom sve do Boke Kotorske, naišli na neki plakat za takmičenje amatera-pjevača, na njegov nagovor ja sam se prijavio. Ne osvajam prvu nagradu, ne mogu prvu  jer nisam iz Crne Gore, ali je dijelim sa još jednim takmičarom. Ta nagrada je bila tako dobra da smo se mogli odvesti autobusom do Dubrovnika, gdje smo se i počastili pozamašno a onda došli vozom do Sarajeva, ne auto-stopom kao što smo otišli, i još smo sutradan počastili cijelo društvo dok se nije naša nagrada istopila. To je bio moj prvi honorar koji jako dobro pamtim. Poslije toga sam nastupao i postao član grupe ,,Ambasadori”, počeli smo da zarađujemo pregršt onih žutih metalnih novčanica dok nismo došli do nekih malo ozbiljnijih angažmana, gdje onda kasnije počinjemo ozbiljnije zarađivati i baviti se ovim poslom. Poslije par godina ja postajem i samostalni solista što opredjeljuje moju karijeru u budućnosti.

Foto: – Matea Smolčić -Senčar

Na čemu insistirate u poslu?

– Prije svega na vrhunskoj profesionalnosti. Svaki čovjek treba da se bavi svojim poslom, to je moja osnovna definicija. Dakle, kada se svako bavi svojim poslom onda ne može bit nikakvih grešaka ni fule. Onda to pametan čovjek može da objedini. Talenat je jedno, ali mislim kad se svako bavi svojim poslom u sklopu jedne ekipe, ja to nosim iz djetinjstva, znam da onda cijeli sistem može da funkcioniše.

Koje jelo najviše volite?

– Uvijek kuhana jela koja su došla iz te neke orijentalne kuhinje, nekako se uvijek vraćamo sarmi, punjenoj paprici, dobrom pečenju, pravoj domaćoj kuhinji, ali orijentalnog tipa, što bi rekli ,,na kašiku”. Mada danas možda preferiram više neku istočnjačku kuhinju i volim kinesku hranu koja je malo egzotika.

Koju knjigu/film biste preporučili?

– Klasike uvijek i književne i filmske. Kako vrijeme prolazi toliko dobrih filmova ima i toliko dobrih priča, sada se to smjenjuje takvom brzinom da se ja trenutno ne mogu sjetiti šta bih preporučio od novijih stvari.

Foto: Matea Smolčić -Senčar

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Potrebno je dvoje (smijeh). Pa ne znam, ja mislim za ljubav je potrebna strast koja je i pokretač. Mislim da je na početku potrebna strast, a kasnije ljubav prerasta u jednu vrstu odanosti i nepokolebljivosti i prijateljstva. Poslije izvjesnog vremena ljubav prerasta u svoje fantastično  prijateljstvo, što je i svrha ljubavi da preraste u prijateljstvo.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

–  Džona Lenona da vratimo koji je sa ,,Bitlsima” napravio revoluciju u muzici. Vjerovatno bi bilo još dobrih pjesama.

Putovanje koje pamtite?

– Bilo je puno divnih putovanja, ali izdvojio bih tri turneje ‘75, ‘76. i ‘77. po cijelom tadašnjem Sovjetskom savezu gdje su htjeli od mene napraviti veliku zvijezdu ali nažalost nisu uspjeli,  jer sam se ja posvetio karijeri u našoj domovini. Ovo je bila turneja negdje ’76, sa bendom Saše Radojčića. Išlo se iz Moskve, iz Podmoskovlja preko Kavkaza za Sibir. Putovali smo avionima pa onda dolazili u sibirske stepe gdje smo hvatali neke dalje vozove za Novosibirsk sve na temperaturi -45  Celzijusa i tako 4-5 dana u putu do sljedećeg koncerta. Ostale su mi neizbrisive slike kao iz romana Dostojevskog, neki Kolja sa zavežljajem, neka žena zamotana u neki kaput sa šalom u čekaonici neke male provincijske željezničke stanice…

Foto: Aleksandar Kerekeš Keky

Pjesma Vašeg života je?

– Ja  nemam svoju pjesmu za sada. Moguće da to bude jedna od ovih novijih pjesama, ono što sam ja izdvajao ,,Pjesmo moja” ili će to sad biti ,,Kuća puna naroda”. Nešto što je meni drago iz nekog svjetskog opusa pjesama su one koje su prošle kroz neke te pedesete, šezdesete i sedamdesete. Ja se nekako najbolje vežem za balade, te jednostavne pjesme. Naravno, ja sam ,,soul man”, dakle najviše volim soul muziku, ritam i bluz , ali je to nešto što je teško u prevodu plasirati u našim krajevima. Ali  kada se ode negdje van naših granica onda nešto iz tog perioda, neke pjesme koje su vječne, a da imaju neku prepoznatljivost budu u mom repertoaru na nekim mjestima gdje je intimna atmosfera, gdje ih ja rado otpjevam, kao što je recimo od Bitlsa pjesma ,,Yesterday”. To je jednostavna pjesma, a balada. Imao sam priliku jednom sa Goranom Bregovićem da pjevamo to sa našim prijateljima u ,,Palas hotelu” u Geštadu. Kad otpjevam to u dvije oktave, onda to personificira neki moj glas, tu me svi prepoznaju, pa sutradan, moram priznat, dobio sam i neke čestitke.

Mn.M.