ART PREPORUKA

JU NARODNA BIBLIOTEKA BUDVE: Promovisana knjiga pjesama Personalni karusel u Podgorici

23.12.2017. u 12:57

U srijedu je u organizaciji JU Muzeji i galerije Podgorice i JU Narodna biblioteka Budve u holu muzeja u Podgorici promovisana zbirka pjesama „Personalni karusel – šizofrena zbirka“ četiri autorke: Sandre Đurbuzović, Marije Krivokapić, Katarine Sarić i Stanke Rađenović Stanojević. O knjizi su govorili književnik, pjesnik i kritičar Balša Brković i pjesnikinja i književnica Lena Ruth Stefanović koja je i vodila program promocije. U muzičkom dijelu programa nastupila je Jovana Ćupić, solistkinja na gitari.

U povodu predstavljanja Personalnog karusela podgoričkoj publici, književnik Balša Brković je istakao da ozbiljna književna sredina treba da reaguje na ovakvu knjigu.
– Držim da je ova knjiga vrlo neobična sama sobom jer ne predstavlja zbornik četiri autorke već funkcioniše kao autonomna knjiga u kojoj su pjesme autorki raspoređene po ciklusima i imate drugačiji uvid u taj poezijski materijal nego kad je riječ o zbornicima, antologijama…
Ova knjiga, ističe nadalje Brković, verifikuje nešto što je vidljivo onima koji prate situaciju u književnosti posljednjih pola vijeka.
– U jednoj mačističkoj kulturi kakva je crnogorska, u jednoj književnosti koja je bila radikalno opterećena epskim i muškim znakom, koja na koncu, ako pogledate većinu crnogorske proze koja se i dalje odvija na selu, iako crnogorsko selo gotovo više ne postoji; dakle to je književnost koja komunicira sa nekim utvarama s nekim svjetovima koji nisu više stvarni – dok, s druge strane se desila jedna vrsta široke društvene emancipacije i modernizacije Crne Gore, a jedna od najljepših posljedica toga je upravo ona raskoš u poeziji. I to u nedugom periodu. Najveća crnogorska pjesnikinja Darinka Jevrić, rođena je 1947. godine, vrlo malo prisutna i u Crnoj Gori i na Kosovu, koje je bilo njena domovina, i u Srbiji; zatim Jovanka Vukanović, Bosiljka Pušić, Dubravka Velašević, Jasna Vuković .. dešava se jedan zamah koji je na najljepši mogući način potvrđen novim glasovima od: Jovanke Uljarević, Dragane Tripković, Lene Ruth, Tanje Bakić…do ovdje prisutnih autorki. Meni je jako drago da se u tom Karuselu našla jedna, po vokaciji dizajnerka i likovna umjetnica, ali koja je pjesnikinja i ova knjiga to potvrđuje, a to je Sandra Đurbuzović. Neke druge značenjske matrice su otvorene mnogo ubjedljivije otkad je taj ženski udio važan u crnogorskoj poeziji. Jer to je jedini način da ta epska boljka koju recimo u svojim pjesmama Katarina Sarić ponekad na spektakularan način problematizuje, u tim baroknim vodoskocima riječi, zato joj poema kao forma odgovra, mogu se vidjeti neka od ključnih mjesta epske svijesti koja su razorena jezički, retorički itd. Ili, u hladnom, nevjerovatno preciznom načinu poezije kakvu piše Stanka Stanojević. Ta suptilna, sjajna autorka, meni svaka njena pjesma ima težinu knjige ili dobre slike… Ili, potpuno otkriće mi je Marija Krivokapić i Sandra Đurbuzović. Zašto su sva ta obavještenja važna:nakon Crne Gore, nakon žensko-muškog znaka – suština je poezija. A knjiga Personalni karusel vam upravo donosi poeziju. Ova knjiga nosi i poruku da poezija i dalje ima moć, i to je ono što je važno. Prividno najbesmisleniji posao na svijetu koji racionalno gledano ne može pomjeriti ništa, ali istovremeno najpresudnije polje djelovanje koje postoji, samorefleksivni pojas jezika, ona zona u kojoj jezik jezikuje. Dakle, ako nas išta može spasiti, to je poezija. Ako išta može zacijeliti bolesti jezika koje prepoznajemo danas kao laž, i živimo u vrijeme postistine, u vrijeme alternativnih fakata, upravo od poezije, kakvu stvaraju ove četiri pjesnikinje, ne postoji superiorniji vid samoispitivanja, niti mogućnosti da se daju ključne dijagnoze jednom društvu, a naše jeste jedno koje vapi za svojim pravim dijagnozama, a mi smo prećutljivi da ih izgovaramo, tako da poezija to uvijek radi“- istakao je književnik Balša Brković u svom osvrtu na poeziju Personalnog karusela.

Lena Ruth Stefanović govoreći o knjizi je istakla da je prije svega ovaj čin doživjela lično jer je izdavač Narodna biblioteka Budve, kao njoj najmilija i najznačajnija crnogorska ustanova koja je godinama nabavljala najbolje i najnovije naslove knjiga, a ova insitucija je,nakon zatvaranja na starom i otvaranja na novom mjestu, takoreći ponovo rođena i pokretanjem izdavačke djelatnosti. Ona smatra da je u kontekstu predstavljanja Personalnog karusela bitno da se „podsjetimo antologijskog teksta Marinka Vorgića ,,Jesu li bogovi manji ako je štikla veća”, u kojem on izostavljanje pjesnikinja iz crnogorskih antologija objašnjava nesklonošću patrijarhalne društvene i pjesničke strukture da ženskim glasovima omogući da se čuju. Vorgić ističe da se tokom ‘90-ih, u okrilju nove postmodernističke pesničke paradigme, odvija prva velika literarna intervencija, onoga što se može nazvati ,,ženski poetski princip” odnosno da je u pitanju ,,podrivanje falocentričnih temelja i dokidanje epsko-patrijarhalnih, verističkih i socio-romantičarskih matrica književnosti koja je kao takva trajala do kraja vijeka (Vorgić 2008.)“
Nazvavši pjesnikinje Peronalnog karusela: Katarinu Sarić, Stanku Rađenović Stanojević, Mariju Krivokapić i Sandru Đurbuzović- čarobnicama riječi, Lena Ruth Stefanović je istakla da je izvorna priroda poezija sakralna, te je nakon lične interpretacije samog naslova Karusel od konjičke igre do vrteške u Luna Parku, istakla i simolizam konja u frojdovskoj psihoanalizi, prema kojem se prirodno nameće asocijativni niz otac-patrijarhat.
– U naslovu zbirke ja vidim duh poezije ove četiri pjesnikinje, četiri čarobnice, koji se sjajno zabavlja vrteći oko malog prsta jednu minijaturnu carrousel, poigravajući se na taj način svim zastarelim i okoštalim društvenim uslovljenostima.
Dok čitamo Karusel, ovaj proces se odvija prirodno i pri tom ga naše čarobnice čine i dubinski promišljenim i veoma zabavnim.
U pjesmi Prodajem novo za staro, (Katarina) kaže: oprosti… Zamijenila sam te sa njim /Bilo je slučajno/ sa onim kojeg čekam Život cijeli /Još jedan mit/
Stanka u pjesmi Djetinje poziva: ,,Probudi dijete u sebi… i kreni; neka se igra, igrom, razigra, zaigra,… i nikad ne spozna svršetak sna. usred buđenja!”
Sandrin je stih: ,,Kad odeš odavde tamo /Prenapučen do grla nad ovim ovđen, srećan što imaš to tamo đe si, da odmoriš, da počineš od svega ovoga tun/“ (БАДЕМ ОКО МОЈЕ)
Marija zaključuje :
,,…budi konac u rubu haljine što kad izviri sagorim žarom cigarete, ionako nemaš kuda poći, eto tebi bezbroj načina da odeš, a meni riječ, meegwehtch“

Podnaslov antologije je: Šizofrena zbirka, a znamo da mistici kontrolisano ludilo nazivaju duhovnim prosvetljenjem, a svo pjesništvo njegovom emanacijom“- zaključila je Lena Ruth Stefanović.