KOLUMNE

ŽIVOT: Šta možeš da uradiš?

Za početak da udahneš i izdahneš i kažeš sebi: “Svako ima nešto što mu sjedi na pršljenovima vrata”.

Onda smireno otvori frižider i uzmi pivo, ili naspi sebi pelinkovac, ili vino, ili zapali cigaretu pod otvorenim nebom i slušaj žabe kako krekeću ili kola kako tutnje u daljini, zavisno gdje živiš, ili idi i trči kao konj pušten na livadu poslije osam dugih godina u štali, memljivoj.

Idi kod frizera, makar da ti samo kosu opere. Kaži mu: “Masirajte mi tjeme duže, molim vas”

Ili idi na ples, negdje na neko mjesto gdje se ljudi silno zabavljaju plešući, gdje se svi znoje i to nikom ne smeta, gdje presvlače mokru majicu suvom koju su ponijeli u torbi. Pleši sa svima, sa onim i desno i lijevo i ispred i iza sebe. Idi sama na ples. Tamo nađi nekoga da plešete zajedno. U pauzi sjedi za šank i dok hvataš predah, posmatraj sve te radosne ljude kraj sebe. Gledaj šta tijelo umije na podijumu, gledaj kako mu je malo potrebno da se veseli, samo nekoliko dobrih taktova da se razigra, da živi. Radost je zarazna. Uhvati nekoga za ruku, zarazi se njegovom energijom.

Smij se onda u toaletu. Pričaj sa ženama koje se smiju. Pričaj kao da nemaš nijedan problem, kao da si se tek rodila, i tek upoznaješ svijet oko sebe. Kao da je taj plesni podijum prvo mjesto koje vidiš. Pruži im ruku, reci kako se zoveš, otkrij im šta želiš, pitaj ih kako su, reci im da su lijepe, to će ih uveseliti. Pogledaj se u ogledalo, prođi prstima kroz kosu mokru od igranja, skini maramicom od znoja razmazanu maskaru, zaveži majicu u čvor, ne gledaj u stomak, u bokove, u bedra, zavrni rukave, popusti pantalone, olabavi pritisak, tu si da igraš i da budeš srećna, a ne da bi se drugima dopala.

Idi u šumu, ako je ima u blizini. Ili u park. Lezi na travu. Osjeti leđima vlažnu zemlju, posebno pršljenovima koji bole od problema, ne plaši se nazeba, ni mrava. Ne plaši se ničega. Od dodira sa prirodom se ne umire, već vaskrsava. Gledaj u nebo. Gledaj u zelene rascvjetale krošnje, slušaj ptice, žvaći vlat trave, raširi ruke, opusti tijelo, prepusti se.

Posmatraj djecu, druži se sa djecom. Gledaj onu tek što je tek izašla iz majčine utrobe, onu koja malenim nogama savladavaju prve prepreke. Gledaj ih kako se raduju svemu što dodirnu, svemu što vide. Gledaj koliko radosti ima na njihovim malim licima kada vide psa, ili mačku, ili loptu koja se kotrlja, ili leptira koji ne zna na koji cvijet bi prije. Gledaj kako se ne plaše ničega oko sebe. Kako hoće na stepenice svojim nesigurnim nogama, kako hoće da se popnu na visoku klupu, kako traže način da to urade. Kako se ne smiruju, kako ne odustaju dok se ne popnu na „vrh“. A onda kada ga osvoje, tapšu sami sebi, smiju se zadovoljno i hoće ponovo i ponovo. Kako ustaju nakon pada. Gledaj ih kako grle ovaj svijet kao da je samo za njih stvoren. Kako su zahvalni na svemu. Kako im ne smeta ni kiša ni modri oblak. Gacaće nogama po barama, okrenuće lice ka gore da ustima hvataju kapljice, da se napiju, projuriće kroz vlažnu travu, trešće mokre grane, radovaće se svakom listu kog je vjetar u nebo podigao i zaigrao. Radovaće se svemu.

Otiđi u starački dom. Posmatraj ljude koji bolje od tebe i mene znaju svrhu života, jer ona se najbolje spozna kada se kraj približi. Al ti nemoj da čekaš da se bilo šta loše približi, već idi kod njih. Sjedi sa njima, uhvati ih pod ruku, dodaj im čaj ili lijek, ili štaku, ili zube u čaši. I slušaj ih kada ti pričaju o svom životu, o svojim greškama, o svojim ljubavima, o onome što ih je sputavalo. Uči iz njihovih priča. Listaj sa njima fotografije, neka ti pokažu kako su izgledali u mladosti, kakve haljine i farmerke su nosili, u kakve cipele su stopala smještali, na kakvim igrankama su igrali, uz kakvu muziku, uz kakav vjetar. Neka ti pričaju koga su voljeli i ko je njih volio, neka ti kažu šta je za njih ljubav. I nemoj da bježiš kada ti se požale da nema ko da ih obiđe, a petoro unučadi od dvoje djece imaju. Kada ti ih uplakani uokvirene u ramove počnu pokazivati. Ostani i slušaj. I to je život. I pitaj ih za čim čeznu sada kada više nemaju dovoljno vremena. Poslušaj šta će da ti kažu i pamti to. Izvedi ih na terasu ispred Doma. Čitaj im knjigu. Zagrli ih. Daj im malo svoje energije, jer šta će ti ako nemaš sa kim da je podijeliš. Njima je malo potrebno. I to što im sada jedino treba, možeš u svakom trenutku da im daš. Oni ne jure materijalno. Oni trebaju pažnju, da odu sa osećajem da su voljeni.

Ugasi televizor kada stigneš kući. Upali zidove. Njih slušaj. Ne treba ti niko da ti priča kako je loše, kako ljudi umiru, kako mladi odlaze, kako zdravstvo krepava. To su istine koje ćeš već nekako nažalost osjetiti, ili čuti ovdje ili tamo, ne moraš sebe dodatno puniti lošim vijestima. Pršljenovi vratni su ti već pod teretom problema, zar nijesmo zaključili na početku? Treba da ih rasteretiš. Zato upali zidove. Oslušni sebe. Pričaj sa sobom ko nikad za sve ove godine, jer nijesi imao kad, jer si uvijek jurio, jer si uvijek kukao, jer si mislio da ćeš da umreš ako staneš. A nećeš, predah je potreban svakom od nas.

Ako možeš, kupi sebi haljinu. Ili majicu. Sredi kosu, stavi šminku, obuj potpetice, namaži kožu i kreni ulicom. Žene vole kad su lijepe i zanosne, tad su srećne, cvrkuću ko ptice u proljeće, milije se javljaju prolaznicima, osmijeh im je širi, i ljepše zvuči, i to onda drugi osjete, pa uzvrate istom mjerom, jer ljudi vole kad si prijatan i drag, i to je ono što moramo da naučimo, da se energije prelivaju i da se ljepota i dobrota i radost vraćaju kao odraz u ogledalu.

Umjesi kolač. Ispeci ga i podijeli ljudima oko sebe. Pošto si velikodušno podijelio kolač, otiđi uveče u neki restoran, naruči sebi ogromno parče čokoladne torte, sjedi kraj prozora, sjedi kraj čovjeka za klavirom, slušaj šta njegovi prsti umiju, otkucaj nekom lijepu poruku, nasmij se konobaru, nasmij se ljudima za stolom preko puta tebe. Reci im kada budeš plaćao račun da je torta bila ukusna i da su jako ljubazni.

Vodi ljubav. Prepusti se nekome ko da ti od njegovih dodira život zavisi. I ne misli o tome šta će posle da se desi i gdje ste sad i gdje ćete posle ovoga biti i jeste li vi jedno za drugo i hoće li te uvijek ovako dodirivati i ko mu je mama i gdje radi i hoćete li imati djece i na koga će ličiti. Prepusti se dodirima. Liječi se mirisom njegove kože. Zaspi na njoj.

Ne troši vrijeme na prepirke, na priče o životima drugih ljudi, ne osuđuj ih zato što nijesu kao ti, što ne umiju kao ti, ne kukaj, već probaj, ne budi ciničan i zajedljiv, ne sladi se tuđom boli, da bi svoju u pršljenovima smanjio. Ne ismivaj druge. Ne gradi sreću na tuđoj muci. Probaj da razumiješ. Toliko možeš.

Odgovori sebi: Šta dobijam što ružno pričam o drugima, koliko vremena gubim na to, šta bih sve sa tim minutima ili satima mogao da uradim, zašto to radim, zašto očajavam, a nisam ni probao, zašto mi je to lakše, zar zaista želim da mi život prođe baveći se drugima, a ne sobom, zar mi je zaista potrebno da u starosti nekom mladom biću nemam šta lijepo da ispričam?

Zar zaista želim da odem odavde tužan što nijesam na vrijeme shvatio kako je trebalo da živim, tužan što više nemam vremena da to popravim?

Autor: Jovana Kešanski

Izvor: lolamagazin.com

Facebooktwittergoogle_pluspinterest