“U posljednje vrijeme osjećam jednu zaravnjenost. Završavam stvari, funkcionišem, ali imam utisak kao da mi ništa nije zaista važno. Pitam se u čemu uživam i nekako ne uspijevam da prepoznam to. A znam da sam ranije uživao u poslu, u treningu, u šetnji. I dalje radim sve te stvari, ali ne jer ja želim, nego jer to tako treba.”
Stvari se mogu odvijati uobičajenim tokom. Na prvi pogled, ništa nije drugačije. Međutim, iskustvo jeste. Iako se aktivnosti nastavljaju, one se često odvijaju po automatizmu, navici ili iz „trebanja“. Autentične potrebe ostaju nediferencirane. Nema izdvojenih tačaka koje organizuju smisao konkretnog iskustva.
Iz gestalt perspektive, to znači da se figura ne izdvaja iz pozadine. Osoba je u kontaktu sa nizom sadržaja, ali nijedan ne dobija jasnu organizujuću ulogu u iskustvu. Kada se iskustvo ne organizuje oko jedne dominantne tačke, ni smisao se ne formira kao izdvojena cjelina, već ostaje difuzan i teško uhvatljiv.
U takvoj organizaciji iskustva, osoba može imati otežan pristup prepoznavanju svojih autentičnih potreba u trenutku kada se one javljaju. Aktivnosti se nastavljaju, ali bez jasnog osećaja izbora i unutrašnje orijentacije. Situacije koje su ranije imale izražen emocionalni značaj više ne proizvode isti efekat, dok se pitanje „šta mi je potrebno“ može pojavljivati bez jasnog odgovora u iskustvu.
U geštalt terapiji smisao nije unaprijed data stvar, već nastaje u kontaktu organizma i sredine. Kada je taj kontakt slab ili nedovoljno podržan, otežava se formiranje figure, pa iskustvo ostaje nediferencirano i bez jasne organizujuće tačke.
Terapeut podržava klijenta da postane svjestan svojih misli, osjećanja i tjelesnih senzacija onako kako se pojavljuju u trenutku
Razlozi za to mogu biti različiti. Nedovoljno izražena potreba koja ne vodi javljanju pokreta ka zadovoljenju, slab kontakt sa iskustvom ili dominacija „trebanja“ i spoljašnjih očekivanja, koja preusmjeravaju pažnju sa autentičnih unutrašnjih signala. U takvim uslovima, ono što je važno za osobu ostaje slabije prepoznatljivo, a samim tim i slabije dostupno svjesnosti.
Šta vodi terapijski proces?
U terapijskom radu sa ovakvom organizacijom iskustva, fokus nije na „pronalaženju smisla“, već na obnavljanju kapaciteta za kontakt u sadašnjem trenutku. Terapijski prostor postaje mjesto u kome se pažnja postepeno vraća na ono što se dešava „ovdje i sada“, posebno u okviru odnosa između klijenta i terapeuta.
U tom odnosu, terapeut podržava klijenta da postane svjestan svojih misli, osjećanja i tjelesnih senzacija onako kako se pojavljuju u trenutku. Kreira se prostor da se ovi signali iskustva pojave, da klijent dođe u kontakt sa tim, i da u kontaktu ostane dovoljno dugo da se iskustvo diferencira. Na taj način, ono što je ranije bilo prisutno kao nejasna pozadina, može početi da se organizuje u jasnije figure iskustva.
Postepeno, kroz ovaj proces, klijent razvija veću sposobnost da prepozna sopstvene potrebe u trenutku njihovog javljanja, kao i da uspostavi jasniju unutrašnju orijentaciju u odnosu na ono što mu je važno. U skladu sa tim, što je kontakt između organizma i sredine kvalitetniji, ispunjeniji, iskustvo u datom trenutku dobija sve veći smisao.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]