KOLUMNE

ŽIVOT: Pucaju oni koji misle da se mogu slomiti

Najteži sam bivao sebi kad su kazaljke sata bile suviše daleko od sutona a još uvek nedovoljno blizu zore. Onda kada je napolju najmodriji mrak tada i meni bude najteže da obuzdam tamu u sebi. Kao što groznica nekim neobjašnjivim ali svima znanim pravilom sačeka najsitnije sate da potjera živu da vri kroz toplomjer, tako i unutrašnji nemiri čekaju onu noćnu, mrtvačku tišinu da ti u tom smiraju okruženja potjeraju srce da manično lupa kroz grudni koš o madrac pod tobom. Valjda da bi ti jasnije reklo ono što od buke ne može tokom obdanice…

Kao kad zalutala noćna leptirica opečena o sijalicu krene da pomahnitalo klapeće krilima o abažur, čini ti se da tako i srce, opečeno o tvoje misli, pokušava da lupajući iznutra nađe izlaz napolje. Zato gutaš knedle želeći da ga njima iz grla vratiš na mjesto, tamo pod rebra. I tako, dok svjetlost po nebeskom svodu bije bitku cijepajući mrak u krpe, ti biješ sopstvene pod posteljinom. Čak iako se dogodi da imaš sreće pa san uguši bunu tih kradljivaca spokoja koji su je digli na tvom jastuku, u narednom danu kao i svaki davljenik sopstvenih misli osvaneš sa modricama oko očiju.

Ti kradljivci spokoja, a darivaoci nemira ne žive u sadašnjici. Oni dolaze iz sjutrašnjice da ti napune glavu mogućim ishodima, najčešće nepoželjnim. Zavaravaju te govoreći da sve to znaju jer se oslanjaju na tvoje iskustvo, a zapravo lažu. Oslanjaju se na tvoj strah. Kada i poslednju ćeliju tvog bića zaraze sumnjom i nespokojem onda sjednu kraj tvoje postelje koja počne da smrdi na samrtnu i kao alavi raspomamljeni žderači duše krenu da usisavaju sve lijepo i svijetlo čega ima u tebi. Otkad su počeli da dolaze redovno kao na pričest po moju naforu, naučio sam kako da im prkosim. Zato ih sad čekam iz zasjede.

Pobjeđujem ih svake večeri otkad shvatam da oni pričaju priče koje se još uvijek nijesu desile, niti moraju da se dese. Ne bojim ih se otkad znam da ispaljuju ćorke. Nadjačao sam ih otkad sam uvidio da sam ja gospodar svoje sadašnjice i da moja budućnost zavisi samo od onog što činim sada, a ne od toga na šta me oni upozoravaju da se možda može desiti u budućnosti. Moja stvarnost u sadašnjici tog trenutka toliko izvjesno postoji, da nema te budućnosti i njene neizvjesnosti koja mi može oduzeti spokoj u snazi koju tada osjećam.

Kada im dreknete u lice da im ne vjerujete, kad im kažete da oni ne postoje, kada ih opsujete i pljunete – nestaju. Kada im ponavljate da su oni nesigurna paučinasta mreža sazdana od umišljenih niti svjedočićete svojoj slobodi. Ni od kog drugog već od sebe samog. Jer naše misli iznutra su ono što smo mi spolja. Oslobodićete se svojih crnih misli, zloslućenja, strahova i nesigurnosti. Niko ne zaslužuje da mu kavez od sopstvenih strahova bude konačno odredište, već sloboda sopstvenih misli, alat za kreiranje budućnosti kakve zeli. Mi nijesmo ovdje da bismo proveli vijek sabijeni silom u dno, već da bismo pokazali pod kolikom silom možemo ostati uspravni.

To naše bijesno srce koje noću držimo čvrsto stisnuto među vilicama da nas ne bi izdalo i otišlo ne okrećući se, samo je srčana sirena za uzbunu. Pošto ga tokom obdanice od buke kapitalizma ne čujemo, ono mora da čeka noćnu tišinu da nam u njoj vrišti što je glasnije moguće. Zato nam se iz grudi i penje u grlo, da bi bilo bliže ušima. Da posle ne kažemo da ga slučajno nijesmo čuli. Ono nam kroz tahikardije ne poručuje da je bolesno, već da je zlostavljano i zapostavljeno. Ono se iznutra dere pokušavajući da pažnju koju toliko mazohistički usmjeravamo ka strahovima skrene na sebe. Da pojasni jednu bitnu stvar. Da ono lupa da bi naša glava postojala na ramenima, a ne da postoji da bismo mi glavu lupali nebitnim stvarima.

Izvor: blogdan.rs

Facebooktwittergoogle_pluspinterest

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *