KOLUMNE
ŽIVOT I STIL: Natjeraću te da se promijeniš!
Piše: Dr Zoran Milivojević
Svijet često nije onakav kakav bi mi željeli da bude. Kada smo suočeni sa nekom pojavom koja je, po našem mišljenju, negativna, nepravedna i štetna, a koju bismo željeli da promijenimo, važno je da procijenimo da li je ta pojava promjenjiva ili je nepromjenjiva. Tako možemo izbjeći grešku da prihvatimo ono što je promjenljivo ili da pokušavamo da promijenimo ono što je nepromjenljivo.
Kada se drugi ljudi ponašaju na načine koji nisu dobri ili su štetni i destruktivni, pitanje koje se postavlja glasi: da li možemo da uzrokujemo promjenu njihovog ponašanja. Da li ponašanje drugih ljudi spada u nešto što je za nas promjenljivo ili je nepromjenljivo? Ovo pitanje je povezano sa pitanjem odgovornosti za ponašanje: ko je odgovoran za ponašanje te osobe – ona sama ili neko drugi? Složićemo se da je odrasla, uračunljiva osoba odgovorna za svoje postupke i svoja ponašanja. Ona je ta koja je donijela odluku, izabrala da se ponaša na određeni način u datoj situaciji. Drugim riječima, svako je odgovoran za svoja ponašanja, kao i za posljedice koje su nastale.
Iako u skladu sa tim mi ne možemo da budemo odgovorni za ponašanje druge osobe, brojne su situacije u kojima ljudi izjavljuju da je neko drugi odgovoran za njihove postupke. Povremeno možemo čuti: vidi šta si me natjerao da uradim. Ili: ti si me nagovorio, ubijedio da… Ili: ako si znao da je pogrešno, zašto me nisi spriječio?
U ovakvim situacijama osoba koja shvata da je nešto pogriješila pokušava da prebaci odgovornost na drugoga, a samim tim i kriv za neki njen postupak. Kada bi to bilo tačno, tada njena greška ne bi bila njena, već greška druge osobe. Njena dobit bi bila da ne osjeti krivicu za pogrešan postupak.
Isto vjeruju i oni koji pokušavaju da druge – partnere, odraslu djecu, poslovne saradnike – natjeraju da se promjene. Njih često pokreću ljutnja i bijes koji su snažni zahtjevi da drugi promijeni ponašanje. Nekada postaju nasilni, jer „kada ne može lijepim, mora ružnim”. Ili reaguju prezirom i odbacivanjem ili drugim oblikom emocionalnog ucjenjivanja.
Stvarnost je takva da mi ne možemo da uzrokujemo tuđe ponašanje, jer ono zavisi od volje druge osobe, a ne od naše volje. Mi možemo da pokušamo da utičemo na drugoga da se drukčije ponaša, ali na njemu je da li će prihvatiti ili odbiti ovaj naš poziv. I u slučaju većeg konflikta treba da poštujemo činjenicu da je drugi taj koji donosi odluke i bira ponašanje i da mi, u stvari, samo predlažemo drukčije ponašanje. Ovaj uvid je osnova pregovaranja i nenasilnog rješavanja konflikta.
Jedini izuzetak su naša djeca, jer smo prema zakonu odgovorni za negativne posljedice njihovih postupaka.
Izvor: politika.rs
