KOLUMNE
JA MAHALUŠA: Jedan „fensi“ rođendan
Piše:Indira Kučuk-Sorguč
Prosto me sramota kad vidim kako se danas slave rođendani. Stid me u ime onih koji nemaju s čim da slave. Stid me i nestida onih koji se ubiše od slavlja. I itekako imaju s čim. Posebno me stid bilo nekidan, kad sam se obrela na jednom takvom slavlju, ne znajući u šta će se to pretvorit’.
Rođendan maksumu od tri godine, a k'o da ga u vojsku ispraćaju! I to baš k'o da služi trogodišnji vojni rok u mornarici pa ga rod rođeni neće vidjet’ hiljadu dana i hiljadu noći.
Ma to je bio pravi raspašoj! Toliko glumatanja i lažnog sjaja nema ni u savremenim hrvatskim sapunicama!
To važni roditelji u svojim sjajnim odorama, to djeca obučena k'o gospodičići firmirani od glave do pete. Sreća pa još imaju mliječne zube, inače bi im starci cirkone u usta uvalili pa da sve šljašti. Kad je šenluk nek’ i hala gori!
E ovdje je gorjelo sve. Trista zvanica. I to s pozivnicama. Sve zlatotisak s ugraviranim crvenim balončićima koje u ruci drži naka princeza, danas je to najpopularnija crtana ličnost.
A lokacija tog rođendanskog partija je baš prestižna. Golf klub. Nikad tamo nisam bila, jer to je mjesto gdje se valjda okuplja sarajevska krema s dubokim džepom. Ali, za sve postoji prvi put. Odoh – rekoh – pa makar se i ja od žabe barem u bundevu pretvorila!
I samo što nisam.
Pa ljudi moji šta sve ta naša snobovska kamarila neće napravit’ da uđe u visoko društvo.
Dijete vlastito u staklenu figuru pretvorit’. Utrkuju se ko će više potrošiti za klovnove, žonglere, tortu, restoran, igraonicu, muziku i tako dalje i tako dalje!
Maksumu koji ne zna još ni da postoji njegovi roditelji priređuju dan za pamćenje!
A to sve da bi se pričalo. Da bi se dokazivalo. Nek se vidi nek se zna ko više zaudara – na malograđanštinu!
Kako koja mama prilazi slavljenici i njenim roditeljima, tako padaju lažni poljupci, komplimentiranje, a pokloni su već ostavljeni u posebnom halvatu s uredno ispisanom čestitkom i podsjetnicom.
– Naša Lela će to sve sutra otvoriti, a mi ćemo je slikati. Svakom ćemo poslati video poruku. Zar to nije originalno? – cvrkuće maman. Dok papa (babuka) steže svoj Armani kaiš, da mu se malo duže nogavice ne uprljaju u bliskom susretu sa zelenom travom koja ga negdje u najdubljim krajevima njegovog mozga podsjeća na riječi starog oca da je po istoj nekad ovce na ispašu vodio.
I tako se trista duša izređalo, i za roditelje se velika sofra pripremila. Svako ti je sjeo tamo gdje mu je upisano ime, a maksumčad su sve to isto dobila samo za malim pink hastalima, onim k'o iz obdaništa. Naravski, uz djecu su cure koje ih čuvaju – nekad su se te tete zvale guvernante. One ih pitaju, čiste, presvlače, zabavljaju i uspavljuju. Ma ne trebam vam reći da smo bili zamoljeni da se u roza obučemo, jer slavljenica najviše voli roza boju pošto od rođenja savršeno razaznaje boje.
Na braon plače, na crvenu se žesti, na plavu se razvedri, ali kad vidi roza – ona trepće okicama k'o barbikica i plješće rukicama.
To je neki fensi svijet. Djeca im moraju ići u ona stranjska obdaništa – one kindergartene u kojima se dijete, navodno, uči socijalizaciji i jednakosti, ali ga zato dovoze u limuzinama de luxe kategorije. Od soknice do mašnice podmiruju master kartice. Nova klasa se rodila.
Oni koji su pozvani, a nisu tog nivoa, jadna majko svoja, ubiše se da stignu ove uglednike. Zadužuju se. Kupuju sve na kredu. Vode mrtvu utrku.Rođendana na sve strane. Svake hefte neko slavi. A poklona k'o u priči.
Ova mala da deset godina slavi treći rođendan, ne može obući šta je dobila. I to je roba s potpisom. A šta je sve hajrovala u zlatu, onim swarovsky kristalima, dijamantićima i drugim dragocjenostima, ne bih. Sram me.
Vrhunac večeri je bio kad se iznijela torta. Da, da – doslovno – iznijela. Torta u prirodnoj veličini snobovske princeze, te male pink trendseterice, urađena na njenu sliku i priliku!
Mali pošećereni klon. Kol'ko kila ima njihova princeza, tol'ko ima i ova spodoba od marcipana. Revolucionarna kreacija.
Svi su oduševljeno kliktali, a sa strane prevrtali očima. Ko bîva previše je ovo i za njih ljude od kompleksa i kiča.
Kladim se da će već naredni dječiji rođendan oboriti rekord u torti. Možda izliju i mamu i tatu i maksuma u čokoladi. Čaršija bi ih u ustima nosala ziher tri dana! Kuš ljepše.
Pjevale su se pjesmice, ali nisam čula ni riječ na bosanskom. Engleski je jezik ovih novih skorojevića. Roditelji su se pobrinuli da imamo i muziku. Bend sastavljen od muzičara koje samo po televiziji i velikim koncertima viđate.
E oni sviraju „Tašun tašun tanana“ i „Kad si sretan, ti udari dlan o dlan.“ I to brljave na engleskom. Masno su plaćeni. Jer, kad beg ima masla, i guzicu maže.
Domaćini su mi se u povjerenju pohvalili da su tortu platili pet hiljada a da ih je ovaj spektakl sa žonglerima na štulama, klovnovima na rolama i glumcima s lutkama koštao malo više od dvadeset hiljada. Cijena sitnica!
Nisam odoljela da ne pitam veliku maman: Što se bona ovoliko trošiš k'o da maksum zna da mu je rođendan. Ne može on to upamtit’.
– Možda ne može. Ali upamtit ćemo mi.
Izvor: azramag.ba
