Naučeni smo kako dočekujemo život. Psihološki smo uglavnom dovoljno dobro spremni da primimo nov život, da ga obuhvatimo, držimo i brinemo o njemu. Često kroz kulturu, porodicu i školu, usvajamo vještine prihvatanja, kako dobijati, graditi, prihvatati, čuvati. Ali ko nas uči kako da pustimo? Da li je uopše moguće biti dovoljno pripremljen za otpuštanje?
Svaka trauma, gubitak ili žalovanje u svojoj suštini sadrže zajednički imenilac: patnju. Čak i kada pogledamo živote ljudi koji nam se čine najsrećniji, oni su neminovno prožeti patnjom. Iskustvo patnje se kulturološki najčešće vezuje za gubitak i proces žalovanja iako pripada i drugim emotivim stanjima. Kada smo je svjesni, ona se manifestuje kao bol ili tuga, a kada je nismo svjesni, obično se manifestuje kroz tjelesni aspekt: umor, iscrpljenost, gubitak energije, tromost i bezvoljnost.
Ako nismo kao mali dobili dovoljno podrške iz sredine za bivanje u frustraciji, tugi, bolu emocionalnog razvezivanja, neminovno će nas život učiti preskočenim lekcijama. Da bol prihvatamo življenjem i učenjem kroz življenje, kao što smo učili da hodamo, govorimo, nosimo uzbuđenje
Kako ćemo se „nositi“ sa patnjom i bolom u procesu žalovanja, zavisi od mnogo činilaca. Ono što zasigurno znamo je da će lakše biti ukoliko smo kao mali dobijali dozvole da budemo tužni i potišteni. Ako nas je neko učio da se adekvatno nosimo sa gubitkom i emocionalnim razvezivanjem. Takve dozvole koje bismo kao djeca „ugrađivali“ u svoj psihički aparat, mogli smo dobijati kroz verbalne instrukcije nama bitnih figura, najčešće roditelja, ili kroz modelovanje, odnosno njihovo manifestovano iskustvo kom smo bili izloženi. U terapijskom kontekstu često čujemo izjave poput: „Ja nikad svoje roditelje nisam vidjela da plaču“, „Majka bi me čuvala svojih osjećanja, nikada je nisam mogla vidjeti tužnu, a znala sam da nešto nije u redu“, „Nisam smio da zaplačem pred tatom kad bih se kao mali vraćao kući i pozdravljao sa babom“, „Kada nam je uginio Džeri, majka i otac su nam isti dan donijeli novo štene. Nikad nismo pričali o njemu…“ Kasnije u životu, osoba će imati teškoću da otpušta, da se emocionalno razvezuje, jer osjećanja koja prate razvezivanje nisu dovoljno podržavana. Na taj način, susrešće se sa dvostrukim izazovom, sirovim bolom koji prati gubitak i sa anksioznošću susreta sa nedevoljno poznatim aspektima sebe, osjećanjima, doživljajima, predstavama sa kojima se susreće. Odrasli koji to ne nauče oslanjajući se na emocije, sjutradan teže puštaju stare veze jer nemaju unutrašnje mape za tugu. Osoba koja je od malena podržavana da „samo ide naprijed“, odjednom se nalazi u vremenskoj stolici za ljuljanje koja se ne pomjera naprijed. Ona je vremenski zaglavljena u centralnoj poziciji i sa mogućnošću da se pomjeri jedino unazad. Takvoj osobi je potpuno nepoznato u iskustvu da jedino jak impuls pokreta unazad može odblokirati tu stolicu i gurnuti je ponovo u budućnost.
Ako nismo kao mali dobili dovoljno podrške iz sredine za bivanje u frustraciji, tugi, bolu emocionalnog razvezivanja, neminovno će nas život učiti preskočenim lekcijama. Da bol prihvatamo življenjem i učenjem kroz življenje, kao što smo učili da hodamo, govorimo, nosimo uzbuđenje. Patnja je neizbježna, ne liječi je vrijeme, niti odlazak na daleko putovanje koje će obrisati sjećanja. Kad osjetimo paralizu, ne pomaže bjekstvo, već aktivno vraćanje, jer često tek povratak u bol oslobađa put naprijed. Ključno je da naučimo kako se odnosimo prema toj boli.
Marko Minić
Psiholog, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]