Kada bismo naravili jedan zamisljeni eksperiment i na ulici zaustavili slučajne prolaznike i pitali ih da navedu neke glavne gradove Evrope ili planete sunčevog sistema ili hemijske elemente, ili pak geometrijske figure, pretpostavka je da bi ljudi manje ili više bili uspješni i pobrojali barem po nekoliko primjera na svako pitanje.
Zamislimo sad, kako bi bilo kada bismo im postavili jedno sasvim drugo pitanje: „Možete li navesti što više osjećanja koja čovjek može osjećati?“
U našoj kulturi je uobičajeno da se psihička realnost, a u prvom redu osjećanja, verbalizuju kroz tijelo ili kroz mišljenje. S toga, ne bi bilo iznenađujuće da na gore navedeno pitanje, odgovori budu mahom vezani za tjelesna stanja umjesto emocionalnih iskustava (bol, muka, umor, nervoza…). Umjesto da govore o nekom emocionalnom doživljaju, ljudi često koriste pojedine djelove tijela ili tjelesne procese kako bi opisali šta osjećaju. To nam ukazuje da osjećanja i tijelo predstavljaju neraskidivu cjelinu koje čine naše biće i da najbolje funkcionišemo kada reagujemo cijelim bićem, tj. kada smo svjesni i emocionalnog iskustva i tjelesnih senzacija koje prate to iskustvo.
Postavlja se pitanje, zašto su onda emocionalna zbivanja, u našoj kulturi, fenomen kojeg teško postajemo svjesni, a kad smo svjesni imamo teškoće da ih manifestujemo i imenujemo? Očigledno je da kulturni kontekst kom pripadamo favorizuje intelekt i razum u odnosu na osjećanja. Od malih nogu se učimo emocionalnoj suzdržanosti jer je to nešto što treba potisnuti, izbjegavati, kontrolisati zbog tuđeg mišljenja. Projekcija je da bi drugi to okarakterisali kao slabost, inferiornost, nemoć i time nas pozvali u doživljaj neadekvatnosti i osjećanje stida. Nerijetko možemo da čujemo izjave poput: „Nemoj da plačeš, nisi beba“, „Šta si se rasplakao, kao djevojčica“, „Šta ti fali, imaš sve“, „Ne pravi se važan, sjedi gdje si“, „Nemaš čega da se bojiš“, „Glavu gore, nema predaje“, „Ne cmizdi, kao neki razmaženko“,… Dakle, neprijatne emocije kao što su strah, ljutnja, tuga, ljubomora, bijes,…doživjavaju se kao neki poremećaj, treba ih potisnuti i misliti umjesto osjećati. S toga, ne čudi da u odrasloj dobi, u terapijskom kontekstu, osobe kada osjećaju neprijatne emocije, referišu ih kroz tjelesna zbivanja. Tjelesno im daje „opipljivost“, ali i društvenu prihvatljivost. Tako da umjesto da osoba dođe u kontakt sa osjećanjem tuge, i imenuje to što osjeća, često će reći nešto poput:“ Imam knedlu u grlu“, „Nešto me stislo u grudima“, „Sve mi se skupilo u stomaku“,…Tijelo ima društveni legitimitet; to je sigurniji kanal u odnos na direktan kontakt i govor o emocijama. Niko nas neće potencijalno osuđivati ili ismijavati ako kažemo da nas boli stomak. Ali ako kaćemo da smo tužni i potišteni, postoji rizik da da budemo shvaćeni kao slabi, preosjetljivi ili „teški“. Terapjski rad često se zasniva da se napravi put od tijela ka osjećanjima i jeziku, tj. da osoba osvijesti da je tjelesna senzacija posledica emocionalnog iskustva i da je važno prepoznati i imenovati to emocionalno iskustvo. Kad neko prvi put kaže“ To što osjećam u grudima je zapravo tuga“, je ogroman korak ka emocionalnoj pismenosti.
Emocije nisu slabost, već sastavni dio našeg bića. One su unutrašnji kompas koji nas povezuje sa tijelom, nama samima, s drugima i sa životom u cjelini
Kao društvo koje tradicionalno favorizuje razum, snagu i kontrolu, vrijeme je da naučimo davati prostor i osjećanjima – ne kao nečemu što treba „riješiti“ ili „prebroditi“, već kao izvoru samorazumijevanja i autentičnog izraza. Emocije nisu slabost, već sastavni dio našeg bića. One su unutrašnji kompas koji nas povezuje sa tijelom, nama samima, s drugima i sa životom u cjelini. Kada ih ignorišemo, potiskujemo, konvertujemo u tijelo, pomjeramo, projektujemo, gubimo kontakt sa sopstvenim iskustvom, a često i sa smislom onoga što nam se dešava.
Marko Minić
psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]