KOLUMNE

DRUGI PIŠU: I vjernost i otvorena veza imaju svoju cijenu

28.06.2015. u 8:42

Piše: Eliza Kenedi

Još u vrijeme dok sam pohađala koledž, provela sam nekoliko večeri u zagrljaju dugokosog pjesnika. Nekoliko sam se sedmica družila s nježnim i zabavnim studentom religije. Čak sam nakratko, ako ne sasvim slučajno, hodala sa srednjoškolcem (a otkad to 17-godišnjaci imaju bradu?).

Tako to ide na koledžu. Nema više pravila koja su vas pratila kroz djetinjstvo i nema više osuda i predrasuda ljudi koji vas najbolje poznaju. Istražujete i eksperimentišete, propitujete nove ideologije, nova gledišta. Nove ljude.

Tako sam i ja eksperimentisala, slobodno i srećno. Ali, moj se slučaj razlikovao od većine drugih: ja sam, naime, u to vrijeme bila u ozbiljnoj vezi s dečkom. Kada kažem ozbiljnoj, mislim na činjenicu da smo živjeli zajedno. U stanu smo držali dvije mačke. Ali, ja nisam kršila nikakva pravila. Naša je veza bila otvorena.

Bila je to potpuna katastrofa.

Dečka sam upoznala na  ,,Uvodu u filozofiju”. Imao je tamnu kosu, bio je šarmantan i simpatično čudan, jedan od onih strastvenih, artikulisanih momaka čiji se život sastojao od superlativa. Muzika koju je slušao bila je najbolja od svega što u njoj postoji. Knjige koje je čitao sam su vrhunac književnosti. On je bio na putu da postane jedan od najvećih filozofa svoje generacije.

Znam, znam. Ali imala sam samo 18 godina! I tada i sada padam na oštar um, glasan smijeh i velik mozak. A moj je dečko pritom bio okružen ljudima kojima je takođe bilo suđeno da budu velikani. Pridobivši njegovu ljubav, osjećala sam kao da se kupam u kadi slave.

Od početka veze smo bili nerazdvojni, zajednički smo istraživali novi svijet s kojim smo se suočili na fakultetu, posjećivali smo književne večeri, pozorišne predstave i koncerte. Jeli smo kolače i suši. Pili  džin i limunadu. Ljeto sam provela u njegovom gradu, očarali su me njegovi uglađeni roditelji. Kada smo se ujesen vratili u studentski dom, počeli smo da živimo zajedno. Uselili smo se u grozan stan koji smo oblijepili posterima i natrpali korišćenim namještajem.

Dodajte tome mačke i kućne poslove.

Ili možda bolje nemojte. Moj je dečko bio istrajan u vođenju života u skladu sa strogim intelektualnim principima i njemu je lična sloboda bila iznad svega. Ljubav ga nije mogla obavezati ni na kakva ograničenja. Govorio je da bismo, premda smo planirali zajedničku budućnost, uvijek jedno drugom trebali da dopustimo da radimo što poželimo, a to uključuje i hodanje s drugim ljudima.

Hej, molim? Ja sam rodom iz malog mjesta u Ilinoisu. Moja zamisao romanse je konvencionalna da konvencionalnija ne može biti: prvo ljubav, onda brak i tako dalje. I u toj priči nije bilo mjesta za druge ljude.

Ili ipak jest? Više nisam klinka, trebala sam da se bavim istraživanjem, eksperimentisanjem, propitivanjem novih perspektiva. Nijesam bila filozof poput mog dečka, ali studirala sam englesku književnost, u koju spada i Persi Biš Šeli.

Kao što je on napisao: ,,Prava se ljubav od zlata i zemlje razlikuje po tome što dijeljenje ne znači oduzimanje”.

Šeli je režao na prevladavajući moral prema kojem su ljubavnici morali stupiti u brak i biti monogamni i ,,proći autoput života s jednim prijateljem u okovima”.

Prijatelj u okovima. Zvuči zabavno.

Nisam bila sklona prikovati bilo koga za sebe, posebno ne osobu koju sam najviše voljela. Nisam željela da prihvatim da posesivnost i zahtijevanje nečije vjernosti znači da moja ljubav nije Prava ljubav s velikim P. Ako je otvorena veza bila potrebna kako bih dokazala koliko sam voljela svog dečka, bila sam spremna da pristanem na nju.

I tako smo se nas dvoje otisnuli u veliku romantičnu avanturu.

Dugokosi pjesnik i ja bili smo zajedno na jednom predavanju. On je bio ozbiljan i jako emotivan. Pjesme je pisao na zgužvanim papirima koje bi noću donosio i ostavljao pred našim vratima. Bio je grozan pjesnik, ali čim sam mu ja postala glavni motiv pisanja, poezija mu je naglo dobila na kvalitetu.

Mog je dečka zabavljala, možda i pomalo impresionirala činjenica da sam bila nadahnuće nečijih stihova, ali generalno je bio indiferentan. Imao je stav u stilu: Idi i zabavi se.

I jesam se zabavljala. Ali ne previše. I dalje sam bila prisutna, još uvijek dobra, zaljubljena djevojka. Samo sam povremeno bila negdje drugo s nekim drugim.

No, stav moga dečka počeo je da se mijenja. Kada bih dolazila kući, ispitivao bi me s kim sam bila. ,,Ko ti je taj tip? Što studira? Odakle je? Što čita? Je li pametan?”

Pitanja su postupno prerasla u kritike. ,,Ta njegova poezija je odvratna. Pogledaj mu samo rukopis, gle kako piše slovo ,t’.”

Nakon što je pjesnika na trenutak i vidio, dečka je uhvatio bijes. ,,Ma daj, nemoj me zezati. Pogledaj mu tu kosu, uopšte ne izgleda kao emotivac, prije bih rekao da pati od začepljenja. Zašto pobogu gubiš vrijeme s tim klovnom?”

A upravo sam to i radila: trošila vrijeme i pritom jako uživala. Ali mislim da ta avantura nije bila vrijedna burnih reakcija moga dečka, koji je tvrdnjom kako sam loše odabrala implicirao da sam mu manje privlačna.

Stoga sam nogirala pjesnika i pitala se da li trebamo možda da promijenimo dogovor o otvorenoj vezi.

Naravno da ne trebamo. Nema baš ničega lošeg u ideji, problem je samo kako sam tu ideju sprovela. Sloboda mi je i dalje bila dopuštena. Samo sam morala bolje da je iskoristim. Ili tako nekako.

Okrenula sam stranicu. Spetljala sam se s prijateljem koji je studirao religiju. Zatim sam bila s onim srednjoškolcem. Pa s jednom ženom s našeg ulaza u zgradi.

No, pojavila se špranca. Moj bi dečko isprva reagovao nonšalantno, zatim bi postao blago znatiželjan, pa suptilno kritičan, a na kraju i više ne tako suptilno.

Uvijek bi završilo na isti način: bio bi uvrijeđen, sav u nevjerici i pun prezira prema mojim romantičnim izletima pri čemu bi isticao one najočitije mane i moju navodnu sljepoću spram njih. Bio je toliko uvjeren da je u pravu i toliko vješt u argumentaciji da je svaka rasprava bila uzaludna. I tako bih ja uvijek prihvatila poraz i dala nogu svakom novom ljubavniku pri čemu bih uzrokovala mnogo nezaslužene patnje.

A kako su napredovale avanture moga dečka? Nikako. Dok god smo bili skupa nije hodao ni s kim drugim. Zašto? Nikada nije dao jasan odgovor. Bio je prezauzet. Preizbirljiv. Imala sam osjećaj kao da je sve neka nastrana šala. Slobodna je ljubav bio njegov životni princip, ali samo sam ja živjela prema njemu.

Nakon nekog vremena odselio je. Nije da nam je veza pukla pod težinom drugih ljudi koji su ulazili u nju, ali nije ni da nam je to pomoglo. Iz sadašnje perspektive mogu da razumijem zašto se ponašao na način na koji se ponašao.

Bio je ljubomoran. Bilo ga je strah da će me izgubiti. Ja sam mislila da živim prema njegovim principima, ali zapravo sam iskusila samo jednu stranu otvorene veze – zabavnu i laku stranu. Kako bih ja reagovala da je on šarao okolo? Ne dobro, čini mi se.

Bilo mi je dosta propitivanja i eksperimentisanja. Nisam željela da se bilo ko zbog mene osjeća ugroženo ili nesigurno. Nije mi trebala gomila. Odlučila sam da ću ubuduće biti samo s jednim. Da, okovi su teški, nagriza ih rđa, ali oni nas vežu i drže nas na sigurnom.

Nakon sticanja diplome, hodala sam, ne istovremeno, sa Šveđaninom koji živi u Italiji, s kolegom urednikom koji je radio na mom prvom pravom radnom mjestu i s rastrojenim marketinškim stručnjakom. U sva tri slučaja ljubav je cvjetala. A zatim je venula. Osim u slučaju marketingaša. S njim sam se vjenčala i naša je ljubav još i dalje prilično živa.

Svi moji prijatelji radili su isto. Sparili se, skrasili, vjenčali. Ugravirali su svoju vjernost na prstenje i zavjetovali se jedni drugima. Dodajte tome kućne poslove i sve ono do kraja života.

Ili nemojte. Vidjela sam kako su neki od prijatelja izgubili interes. Kako im je stvarnost unijela dosadu u raj. Pogledi su počeli da im lutaju, nekima i srca. Varali su ili su se razvodili. Ili su varali pa se zbog preljuba razvodili. Ili su ostajali vjerni pa stupali u brak, a sada osjećaju grč. Takvih ima koliko god hoćeš, to su sve ljudi koji su govorili ,,ti, samo ti i niko drugi” i to su mislili. Sve dok to nisu prestali da misle.

Da se vratim Šeliju, koji je napisao: ,,Volim Ljubav, premda ona ima krila i može da iščezne poput svjetlosti.” Tužno, ali u ovim je stihovima sva istina.

Pobjegla sam iz otvorene veze, odabrala sam sigurnost zatvorenog kruga. Ali krah monogamnih veza prijeti svima. Tvrdnja da su one nekako stabilnije od otvorenih je čista iluzija. Ne zato što bi monogamija bila nesigurna po sebi, već zato što je svaka ljubav nesigurna. Moćna je i uzbudljiva, ali i zastrašujuća.

Brak nije alat za propitivanje i eksperimentisanje, stvari kojima sam se ja bavila na koledžu. Ali romantična je ljubav sama po sebi veliki eksperiment povjerenja, razumijevanja i komunikacije. Kao i svaki eksperiment, može biti neuspješan. Nema jemstava. Kao supruga, a sada i majka, mogu da posvjedočim da dati srce samo jednoj osobi možda predstavlja najveći od svih ljubavnih rizika.

(Eliza Kenedi napisala je kolumnu pod nazivom ,,Kada otvorena veza dođe uz cijenu” za ,,Njujork tajms”. Kenedi je ugledna advokatica)

Foto: Facebook/Return of kings