Piše: Dušanka Vukadinović
Nedavno sam pročitala jednu ozbiljnu numerološku studiju prema kojoj rođeni sedamdesete, i koju godinu kasnije, nemaju razloga da se nadaju velikom poslovnom uspjehu. To je, kako numerolozi tvrde, generacija koja nije stvorena za velika djela i neće iznjedriti velikane u bilo kojoj oblasti. Objasnila bih to svojim riječima, izuzev Cece i Severine, bolje da se tih godina nijesmo ni rađali.
Kako ništa ne uzimam zdravo za gotovo pokušah da se sjetim nekog uspješnog iz moje školske 73/74. i stvarno vidim – nema nas nigdje. Sporadično je neko zalutao na manje bitnu političku ili funkciju u finansijskom sektoru, dok nam je preduzetništvo potpuno izmaklo. Nema nas gotovo ni na jednom mjestu na kojem bismo mogli biti osumnjičeni za korupciju, a malo se bolje kotiramo kad je organizovani kriminal u pitanju. Generalno, svi smo u predstečajnom stresu ili smo ga se riješili tako što smo postali tehnološki višak.
Sve do teksta o numerologiji i naknadne analize bila sam sklona da vjerujem da je za neuspjeh moje generacije kriv društveni i politički ambijent, ali sad znam da sam krupno griješila i da nas je sedmica u datumu rođenja zeznula. Još jače sam uvjerena u to otkada sam shvatila da je napravljen planetarni učin. I u svijetu lošu karmu tog broja pobijedile su samo dame iz estradnog miljea Dženifer Aniston, Viktorija Bekam, Kejt Mos i još par fudbalera.
No, rodili smo se, valja nas njihati. Generacijo, šta da radimo sad kad je kasno da se otisnemo u šoubiznis? Kako se pomiriti sa činjenicom da ćemo rintati do šezdesetosme i da iza nas neće ostati ništa? Nula efekat. Rođeni smo bez damara i nije nama sistem omča oko vrata, kako sam prvenstveno rezonovala, nego smo mi teret sistemu.
Pred numerologijom svi argumenti padaju u vodu. Ali ona nije neumitna, ako može da mi oduzme budućnost, prošlost ne može.
Mi, rođeni sedamdeset i neke smo posljednji izdanci komunizma. Ma šta neki mislili o tom društvenom poretku lično sam ponosna na taj dio svoje biografije. Moji roditelji su sa trideset dobili stan, sa četrdeset kredit za kuću. U školi u kojoj su nastavnici, a ne djeca, bili neprikosnoveni autoriteti, nijesmo imali problema sa vršnjačkim nasiljem, jer ga nije ni bilo. Nije bilo manjina, ni većina, pa nije bilo ni diskriminacije. Bili smo jednaki u skromnom standardu, što je, po meni bolja opcija, nego biti neravnopravan u raspodjeli bogatstva. Droge, trafikinga, zelenašenja, maloljetničke prostitucije – ni pomena. Evo i dok ovo pišem razmišljam je li moguće da je takvo mjesto postojalo ili sam ja, prosto komunizam ispratila u najboljim godinama, u tinejdžerskim danima.
Ne sjećam se i da je neko tokom tih godina izgovorio rečenicu “Biće bolje”, jer bolje nije trebalo ni da bude, očekivali smo da sve ostane isto. Kad se završi škola, dobije se posao, zatim stan… Tako su nas vaspitavali roditelji. Eto, uz numerologiju, mi iz sedamdeset i neke imali smo još jednu nepovoljnu okolnost, pripremani smo za svijet koji je preko noći prestao da postoji i jednostavno – nijesmo se snašli.