KOLUMNE

PSIHO TEMA: Napad panike i osjećaj da će ,,nešto užasno da se desi”

25.09.2016. u 12:05

Marko Minić

…Uobičajen izlazak sa društvom. Sunčano popodne, sjedimo u bašti jednog lokala, nas četvoro, ispijamo kafu, prepuštajući se neobaveznom razgovoru. Potpuno uobičajena situacija i rutina koju praktikujemo par puta nedeljno već  godinama unazad. Odjednom, iz čista mira, osjetila sam vrtoglavicu, stezanje u grudima i nemogućnost da udahnem duboko. Srce je počelo ubrzano da lupa. Sva sam se preznojila, ruke su mi utrnule. Mislila sam da ću da umrem, trudeći se sve vrijeme da ostali ne primijete da se nešto sa mnom dešava. Mogli bi da pomisle da sam slaba i da psihički popuštam. Užasno mi  je bilo! Zašto me je to uhvatilo, kad sam bila opuštena i kad su mi svi nalazi u redu. Da li mi je sigurno sve u redu sa srcem i sa glavom? Ako se nastavi, mogu li da poludim? Šta ako mi se ponovo desi?!…

Ovako bi  izgledale tipične dileme osobe sa panikom koja je, nakon iscrpnih  medicinskih pregleda  i uvjeravanja da je “sve u redu”, odlučila da potraži psihološku pomoć. To ne čudi, s obzirom na to da ljudi koji  paniče osjećaju da ipak pate i zato nerijetko razvijaju ideju “ako doktori kažu da je organski  sve u redu, a meni se i dalje ovo dešava, onda mora da ludim.”

Napadi panike su najčešće dio anksioznih poremećaja i karakteriše ih iznenadno, neočekivano javljanje simptoma koji variraju od osobe do osobe, ali najčešće uključuju osjećaj plitkog daha i gušenja, ubrzan rad srca, bol ili osjećaj nelagode u grudima, osjećaj vrtoglavice i nestabilnosti, obamrlosti i nestvarnosti. Neprijatne senzacije u tijelu su po pravilu praćene intenzivnom strepnjom da će “nešto užasno da se desi”. Klijenti obično navode da ih preplavi užasan strah da će da umru od infarkta ili moždanog udara, da će da izgube kontrolu, polude. Simptomi vrhunac dostižu u roku od desetak minuta, a onda počinju da jenjavaju. Nakon prvog paničnog napada, ljudi kao da izgube sposobnost da se decentriraju i da sagledaju svoj problem šire. Umjesto toga, sva pažnja se fokusira na tjelesna zbivanja, strepnju od narednog napada i izbjegavanja mjesta i situacija koje podsjećaju na doživljenu neprijatnost. Opterećeni pitanjima “šta ako” i “da li ću moći”, kvalitet života počinje drastično da opada. Pored strepnje i tjelesnih simptoma, ljudi koji paniče obično izvještavaju i o jednom naročito neprijatnom stanju čudnovate izmjene u doživljaju realnosti, pri čemu se ima osjećaj da se gube stvarni doživljaji svijeta koji je okružuju. I ne samo da se okolina čini nekako čudnom i izmijenjenom, već i opažanje sebe karakteriše otuđenost, nesvakidašnjost ili doživljaj nestvarnosti. Osoba ima utisak kao da je promijenjena, drugačija, anestezirana, na granici sna. Ovakav doživljaj u izmjeni realnosti i osjećaj otuđenosti dodatno osobu ispunjava osjećanjem straha, jer po pravilu subjektivne doživljaje dovodi u vezu sa maštovitim konceptima ludila, nepovratnim gubitkom kontrole, itd.  Posljedično,  sve postaje obilježeno strepnjom,  i unutrašnji i spoljašnji prostor, jer “to vreba na svakom mjestu” i “samo što me nije uhvatilo.” Upravo se zato nekad  kaže da je strepnja “bezobjektni” strah,  jer osoba nije svjesna uzroka svog osjećanja. Sa strahom je mnogo lakše.  Strah je često stimulišući, organizujući, jer osobu  tjera da izbjegne ono čega se plaši , da prevaziđe, da nađe neku alatku i da nešto uradi. Svaki strah je strah pred nečim. Anksioznost je mnogo teže podnositi; ona je inicijalno za osobu nemisliva, nema koordinate, od nje se ne može pobjeći, nema strašne zmije koju možemo ubiti, mračne šume koju ćemo zaobići. Strepi se pred “nečim”, da se ne desi “nešto”, pri čemu se ne zna ni da li je to “nešto” spolja ili iznutra, niti kad će “uhvatiti”i “napasti”.

Upravo je psihoterapija sredstvo pomoću kojeg klijenti koji paniče unose smisao, poredak i osvješćuju funkciju simptoma. Kroz strpljiv proces raspakivanja strukture paničnog napada, osoba postepeno uviđa i proživljava svu smislenost sopstvene bolne i “bezrazložne” strepnje i njenih tjelesnih pratilaca. Pošto se stabilizuje kroz usvajanje tačnih informacija i nauči da kontroliše neprijatne osjećaje u tijelu, prelazi se na  strpljivo osvješćivanje  hipohondrijske, opsesivne, narcističke, separacione, ili neke druge logike koja stoji u pozadini i koja održava napad.  Često tijelo posluži kao lakmus papir i unutrašnji poziv za promjenom i odrastanjem, jer  stari obrasci funkcionisanja više ne mogu da odgovore novoj situaciji. Možda, paradoksalno, baš taj “užasni” osjećaj u tijelu na prilično grub ali ipak  “prijateljski” način sugeriše da budemo blaži prema sebi, da dozvolimo sebi osjećanja koja su bila neprihvatljiva u domovima kad smo bili mali, da je vrijeme da porastemo i da budemo samostalni, da  mijenjamo sliku o sebi i sebe u potpunosti prihvatamo, da priznamo sebi  da smo sposobni i da možemo  i ko zna šta još.

Od panike  se,  niti umire, niti ludi. Ona je svakako neprijatna i bolna, ali nije nepodnošljiva i užasna. S njom možemo dugo da životarimo, ponavljajući sebi strašne priče o smrti, ali i o životu. Drugi put je put suočavanja kroz psihoterapijski rad na sebi. To je put hrabrosti da se ne bježi od života, već da se iskoriste simptomi da bi se prevladale situacije izazova,  otkrila zaboravljena uporišta u sebi i ostvario psihološki rast kroz nove odluke o životu.

Autor: Marko Minić

Dipl. psiholog

Transakcioni analitičar savjetnik

Kontakt telefon: +382 68 448900