,,Kad god bih kao dijete napravio neku grešku, otac bi odmahnuo rukom i rekao: Nikad ništa od tebe. Ponekad bi se nasmijao, ponekad bi uzdahnuo, ali uvijek je bio isti osjećaj u meni – kao da se smanjujem, kao da nestajem, da nešto nije u redu sa mnom. Svaki put kad bi trebalo da se pojavim i nešto kažem, uradim, pred drugima, užasno sam se bojao da će mi se smijati, izrugivati i da neću znati kako da reagujem.
S vremenom sam nekako shvatio da je bolje ćutati i sklanjati se nego rizikovati ismijavanje. Sve sam više izbjegavao situacije i kontakte u kojima sam imao doživljaj da mogu biti predmet podrugivanja, i moj životni prostor je postajao sve skučeniji. Osjećam da duboko u sebi ne vrijedim, da sam nekako neadekvatan i da se bojim susreta sa ljudima, jer će vidjeti da nešto nije u redu sa mnom. “ (kazivanje je fikcija autora)
Stid je osjećanje koje se vrlo rano formira, još na preverbalnom stadijumu, do druge godine života. Prema nekim autorima, stid je urođeno osjećanje, koje svi ljudi mogu da osjećaju i predstavlja prirodnu reakciju na neke događaje (White, T. 2012). Na samom početku života, dijete ima potrebu da bude u primarnoj simbiozi sa roditeljima, tj. da bude obuhvaćeno prisustvom njegujućih figura, čime stiče osnovu za bazičnu sigurnost i priprema se za autonomiju. Stid nastaje u periodu kada granica između sebe i sredine još uvijek nije dovoljno razvijena. Ukoliko ovu fazu karakteriše hronično nezadovoljenje potreba djeteta, preplavljenost tenzijom, nepodnošljivom frustracijom i neprijatnim osjećanjima koje dijete ne može da sadrži, ono počinje da se adaptira tako što se povlači do izolacije i to je mjesto gdje kreće proces formiranja stida.
Kako u procesu izolacije ne postoji drugi u odnosu na kog bi dijete moglo da se ogleda i uspostavlja, ono pravi rascjep unutar sebe, kojim toksičnu i opasnu sredinu zamjenjuje sobom. Na taj način dijete unutar sebe zadržava kontakt koji bi imalo sa drugim. Kroz ovaj mehanizam dijete zapravo radi sebi ono što bi voljelo (kad bi moglo) da radi drugom. Npr. kada odrasla osoba kaže ,,gadim se sebi” ili ,,ljut sam na sebe” ona kao da dijeli sebe na Ja i Sebstvo, kao da se radi o dvije različite osobe. Sistem formiranja stida se dovršava kada se simultano pridoda i mehanizam projekcije pa osoba počinje da misli i osjeća prema sebi ono za šta ima predstavu da potiče od drugih (npr. projekcija prezira se počinje osjećati kao samoprezir) po obrascu: JA gledam u svijet ali mi se reflektuju nazad sopstvene predstave (projekcije) i potom kažnjavam SEBE.
U zaključku, može se reći da, ako je dijete snažno kritikovano, obezvrijeđivano ili ponižavano od strane značajnog drugog, potreba za pripadanjem i kontaktom kao i iskustvo ranjivosti održavanju odnosa mogu formirati osjećanje hroničnog stida. Stid se sastoji od tuge i straha, poricanja ljutnje i sniženog samovrednovanja koje se podudara sa spoljašnjim ili pounutrenim ponižavanjem. Ova saglasnost i popustljivost sa poniženjem obezbjeđuje privid kontinuiteta u odnosu i paradoksalno predstavlja takođe odbranu. U svojoj suštini, stid je ekspresija nesvjesne nade da će drugi preuzeti odgovornost i zaliječiti ranu u odnosu (Erskine, 2017.)
Marko Minić, psiholog/psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]