DOM DOM_IZDVOJENO
OTAC DVANAESTORO USPJEŠNE DJECE: Bili smo roditelji, a ne prijatelji našoj djeci
Frensis L. Tomson je američki inženjer, učesnik u svemirskim programima i otac dvanaestoro djece, od kojih najstarije danas ima 37, a najmlađe 22 godine. Sva njegova djeca su završila fakultete ili su na putu da ih završe. Što je najvažnije, on i njegova žena nisu morali da plaćaju njihovo školovanje, jer su svoju djecu naučili da budu vrijedni, odgovorni i da se oslanjaju na sebe.
-Uvijek sam imao dobro plaćen posao i mogao sam djeci da priuštim praktično sve. Ali, moja supruga i ja smo odlučili da to ne radimo-kaže Frensis.
U američkom magazinu Atlantik, Frensis otkriva šta je to što su on i njegova supruga radili kako bi vaspitali djecu na pravi način, napominjući da su, svakako, tokom svoje roditeljske prakse često i griješili.
Zadaci
– Deca moraju da obavljaju neke zadatke u kući od svoje treće godine. Sa tri godine još nisu dobra u čišćenju toaleta, ali već sa četiri mogu i to.
– Dobijali su nedjeljni džeparac u zavisnosti kako su obavili svoja zaduženja te nedjelje.
-Sa osam godina počeli su sami da peru svoj veš. Svako je dobio svoj dan u nedelji za to.
– Čim bi naučili da čitaju počeli bi da kuvaju po receptima. Morali su da nauče da prave dvostruke količine hrane.
– Djevojčice, ali i dječaci, morali su da nauče da šiju
Škola
Obrazovanje je u našoj porodici veoma važno.
– Svakog radnog dana od šest do osam uveče djeca su učila. Nema gledanja televizije, kompjutera, igranja dok ne provedu ta dva sata u učenju. Ko nije imao domaći, čitao je knjige. Onoj djeci koja su bila još mala za školu, neko drugi je čitao knjige za to vrijeme.
– Morala su da idu na razne sekcije u okviru škole a mi smo im bili na raspolaganju ako im je trebala bilo kakva pomoć.
– Ako bi se neko od njih žalio na nastavnika, govorio da ga nastavnik mrzi ili da nije pravičan, naš odgovor je bio da mora sam da pronađe način da se izbori sa tim, zato što će možda, govorili smo, kasnije imati šefa na poslu koji ih neće voljeti.
Probirljivost u jelu ne dolazi u obzir
– Uvijek smo svi zajedno doručkovali i večerali. Doručak je bio u 5.15h ujutru, poslije čega su djeca završavala svoje obaveze u kući pre odlaska u školu. Večera je bila u 17.30 časova
– Naše pravilo je bilo da damo djeci prvo ono što su najmanje voljela (povrće), a poslije nešto drugo. Nisu morali sve da pojedu, i mogli su da ustanu od stola kad su htjeli. Ako bi se neko od njih žalio da je gladan, mi bismo podgrijali u mikrotalasnoj ono što je ostavio u tanjiru. Ni tada nisu morali da jedu. Ali, ne bi dobili drugo jelo za sljedeći obrok dok god to ne pojedu
Vanškolske aktivnosti
– Sva deca su morala da se bave nekim sportom, po njihovom izboru.
– Svi su morali da se bave nekim dobrovoljnim radom za zajednicu.
Nezavisnost
– Kako je koje dijete punilo 16 godina, kupili bismo mu automobil. Kada je naše prvo dijete dobilo svoj prvi automobil, reklo je: ’Ali, tata, pa to je krntija’. Ali, ja sam mu dao priručnik, alat je bio u garaži, i rekao sam da ćemo kupiti svaki dio koji bude potreban, da se dovede u vozno stanje. Jedanaest mjeseci kasnije, automobil je imao popravljen motor, mjenjač, nova tapacirana sjedišta, nove amortizere i bio svježe ofarban. Moja kćerka imala je najbolji automobil u gimnaziji i bila je strašno ponosna što je to bilo njenih ruku djelo
– Dozvoljavali smo djeci da griješe. Djecu nismo kažnjavali za greške, jer se i na greškama čovjek uči. Naša djeca se ne plaše da probaju nešto novo. Znali su da ako pogriješe u nečemu, neće biti kažnjeni. To nas je često koštalo, ali naša uloga je bila da odgajamo decu, a ne da štedimo novac.
– Svako dete je dobilo svoj kompjuter, ali morali su sami da ga sklapaju. Dobili bi procesor, memoriju, kablove, kućište, tastaturu, hard disk, matičnu ploču i miša, a onda su morali sami da ga sklope. Počinjali su to da rade sa 12 godina.
– Uvek smo im davali mogućnost izbora, ali ograničenu. Rijetko bismo im davali jednosmjerne direktive, osim kad je riječ o najbitnijim porodičnim pravilima. Kada mu date da bira između dvije stvari, dijete ima osjećaj da samo kontroliše svoj život
Zajedništvo
– Djecu smo učili zajedništvu, da pomažu jedni drugima u školskim zadacima, a i u kućnim obavezama
– Mogli su i sami da učestvuju u donošenju pravila ponašanja u kući i da iznose svoje predloge
– Trudili smo se da budemo čvrsti. Dva sata učenja dnevno, izlazak tokom nedjelje do 10 sati uveče, a vikendom do ponoći. Bez izuzetaka.
Novac
– Iako smo imali dovoljno novca, nismo djeci pomagali u kupovini kuća, nismo plaćali školovanje, ni vjenčanja. Nismo im davali stvari, nego smo ih učili „kako“ da nauče da zarade novac. Mi smo im davali kontakte u firmama, ali oni su sami morali da obave razgovor za posao i da ga zasluže
Putovanja
– Iako smo mogli da idemo na odmor u hotele i na krstarenja, nismo to radili. Išli smo na kampovanja sa rančevima na leđima, razapinjali šatore po kiši, pješačili.
– Slali smo djecu avionom u goste kod familije u Evropu i na drugi kraj Amerike na 2-3 nedelje, još dok su bili u vrtiću. Tako su od malih nogu naučila da mogu da se snađu i bez nas.
Stvarni svijet
– Voljeli smo našu djecu bez obzira na to šta oni radili. Ali nismo sprečavali da osete konsekvence svojih djela. Puštali smo ih da udare glavom u zid i osjete posljedice koliko god nam to teško padalo.
– Nismo bili i nismo najbolji prijatelji našoj djeci. Mi smo njihovi roditelji!
Izvor: Detinjarije.com/Buka.ba
