KOLUMNE
LJUBAV, SEKS I OSTALO: U ratu polova ne zna se ko kosi, a ko vodu nosi
Piše: Dr Jovica Dostinić
Rat polova se vodi iz koristoljublja. Na prvi pogled bi se reklo da ženu i muškarca ujedinjuje tako važan zadatak- podizanje zajadničkog potomstva, da tu zaista ne bi smjelo biti mjesta za sukob. Ali, paradoksalno, ni teritorija, ni energenti nisu resursi zbog kojih se ovdje ratuje, nego upravo zajedničko potomstvo. Problem nastaje zbog toga što su muški i ženski pol razvili različite strategije za produžetak sopstvenog genoma. Po pravilu, oba pola ne investiraju jednako u svoje potomstvo. Tako su konflikti programirani već na biološkom nivou.
Nakon kratkotrajnog seksualnog zadovoljstva, slijedi za ženu zahtjevan period devetomjesečne trudnoće, zatim bolan porođaj i na kraju višegodišnja briga o potpuno zavisnom djetetu. Muškarac je toga pošteđen. On može u toku života oploditi mnogo više žena nego što žena može poroditi djece. Po predanju, jedan marokanski sultan iz osamnaestog vijeka imao je 888 potomaka. Apsolutni rekord sa druge strane trebalo bi da nosi jedna ruska seljanka, koja je takođe u osamnaestom vijeku, iz 27 trudnoća porodila 69 potomaka (16 blizanaca, 7 trojki i 4 četvorke!). Slijedeći biološku logiku, zadatak muškarca bi bio da pokuša da oplodi što više žena i tako obezbijedi sebi maksimalan broj potomaka. Povlađivanje biologiji se odražava kroz poslovičnu blagonaklonost kojom se gleda na muško nevjerstvo. Ali, kako ništa ne pada sa neba, da bi muškarac bio seksualno atraktivan on mora biti, socijalno uspješan. Paun se razmeće perjem, jelen rogovima a muški pripadnik naše vrste, (mišićima? pameću?) novcem. Što bi se reklo, novac od starog pravi mladog, od glupog pametnog, u svakom slučaju seksi. Zadatak žene bi bio da sebi obezbijedi maksimalno uspješnog muškarca i za sebe ga veže što je moguće duže, barem toliko dugo dok se dijete koje je porodila ne osamostali. U tu svrhu su pripadnice ljepšeg pola razvile sposobnost da imaju seksualne odnose sa svojim partnerima i mimo kratkih perioda plodnosti (plodnih dana), pa čak i za vrijeme trudnoće. Drugim riječima, ona može kad god on to poželi. Kompromis koji uvažava biološke zahtjeve i jedne i druge strane je harem ili poliginija koja omogućava muškarcu da ima toliko žena koliko je u stanju da izdržava. U svakom slučaju oba pola čine sve što je u njihovoj moći da svoje gene prenesu u sljedeću generaciju.
U ratu polova, učesnike prati promjenjiva sreća. Jednom dobiješ, drugi put izgubiš i tako u krug sve dok se ne dođe do razvoda braka. To je najbolji primjer ratnog ludila. Najčešće, do tada normalni ljudi, u borbi za resurse, čine potpuno bezumne stvari. Dovode sebe do bankrotstva, plaćajući advokate, koji treba u dugim sudskim procesima da poraze njihovog protivnika. Spremni su na sve, navodno zbog svoje djece, a pri tom sve čine da tu istu djecu liše njihovog drugog roditelja.
Patrijarhat je uvažavao biološke činjenice kada je muškarcu dodijelio ulogu zaštitnika i hranitelja porodice, a ženi ulogu domaćice. Urušavanje patrijarhata, emancipacija žene i promjene u ekonomiji savremenog društva, a naročito ekonomska kriza kojoj se ne nazire kraj, doveli su gotovo do brisanja razlika između polnih uloga. To je smo povećalo potencijal konflikta u ratu polova jer se više ne zna „ko kosi a ko vodu nosi“.
I na kraju treba reći da pored razlike u polovima i time uslovljenih različitih interesa, ima parova koji svoj životni vijek provedu u miru i ljubavi. To su oni, koji držeći se za ruke, mirno prolaze pored nas dok mi jurimo u svoje nove pobjede i poraze. I njih nema tako malo kao što nam se čini, nego ih ne čujemo od buke koju sami pravimo. To su prometeji jedne nove duhovnosti, koja ratovima izmrcvarenom i posrnulom čovječanstvu nudi šansu za opstanak.
