SLAJDER ZDRAVLJE
DR NINA MANDIĆ: Čega se plaše pedijatri
Vrijeme prolazi….a i početni strah i nedoumice oko širenja Korone, načina zaštite. I uopšte organizovanje života i rada….ulaze u neku novu kolotečinu. Svakodnevnica je posvećena usredsređenosti da ne budemo “suviše blizu” jedni drugima, a socijalni život se sveo na razmjenu enormno velikog broja članaka o najnovijim događanjema u kojima se provlači lično viđenje stvari, magijska uvjerenja, što sve unazađuje mentalno zdravlje i našu sposobnost da stvarnost držimo u okviru opipljivog i realnog.
Šta je sa djecom…i kakvo je njihovo mjesto u svemu ovome?
U našoj ordinaciji nema šarenih prekrivača, igračaka, mi smo u bijelim mantilima… s vizirima i kapama, tako ispunjavamo standarde dobre zaštite. A mališanima ličimo na aktere ružnih snova, starijima, pretpostavljam, na “loše momke” iz video igrica.
Čini se da roditelji svuda u svijetu izbjegavaju odlaske kod ljekara, na redovne kontrole i vakcinu, ostavljajući to za” bolja” vremena. Što na duge staze nije dobro rješenje. Ne uzima se u obzir da svaka zdravstvena jedinica ima svoj “čisti” i “nečisi” put, a neke su posebno opredijeljene za zbrinjavanje pacijenata s koronom. Neke, pak, potpuno odvojene za pregled zdrave djece i vakcinaciju ( primjer za to je Dom zdravlja Stara Varoš kod nas u Podgorici). Privatne ordinacije brižljivo raspređuju preglede zdrave i bolesne djece i onemogućavaju međusobne susrete.
Sistematskim pregledima, koji idu rame iz rame s vakcinacijom i čiji je broj znatno opao, “lovimo” moguće razvojne nepravilnosti, od sasvim bezazlenih, do potencijalno ozbiljnih. A svaki uzrast ima svoje specifičnosti i otvara rizik za otkrivanje nekih neželjenih stanja. Koje ako “uhvatimo” na vrijeme, lakše kontrolišemo i liječimo. Kašnjenje u vakcinaciji je poseban problem i postoji opravdana bojazan da neka od dječijih zaraznih bolesti ne dobije na snazi zbog smanjenja kolektivnog imuniteta, a to je ono što nam najmanje treba u ovom trenutku.
Ovo vrijeme je veliki izazov i za stariju djecu: prate virtualnu nastavu, druženje je oskudnije i oslonjeno, gotovo u potpunosti na elektronske komunikacije u kojima je stvarnost zamijenjena problematičnim vrijednosima i estetikom, nedostatkom kritičkog mišljenja i iskrenih emocija.
Sadržaj ovog teksta nije optimističan, ali cilj mu je da nas pozove na odgovornost, natjera da imamo strategiju. Na kraće i duže staze. Akcioni plan, rečeno modernim jezikom. Da se šteta sadašnje organizacije života ( a ima i dobrih strana), smanji na najmanju moguću mjeru.
I…treba ponoviti iznova i iznova, neka zvuči patetično. Djeca su naše najveće blago. I naša budućnost.
Dr Nina Mandić, pedijatar
PZU ,,Doktorica Mica”
Izvor: nytimes.com
