MAGAZIN SLAJDER
FILIPINI: Akcenti sa Kongresa dječijih infektivnih bolesti
Ove godine smo se u okviru naše redovne godišnje edukacije obrele u Manili, na Filipinima, dalekoj ostrvskoj azijskoj zemlji na Svjetskom kongresu dječijih infektivnih bolesti. Do tamo se stiže nakon ukupno 15-ak sati leta. Prvi šok nastupa na aerodromu zbog ogromne vlage u vazduhu kod temperature od oko 30 stepeni. Ima se osjećaj strašne zagušljivosti, umora, ne pomaže da se raskomotiš i rashladiš. Olakšanje smo doživjele tek kad smo došle u hotel koji je lijepo rashlađen. I ipak odlučilesmo da prošetamo do starog dijela Manile, računajući da ćemo se već nekako navići na spoljašnje prilike. Nažalost, to je bilo teško izvodljivo.
Kolovozi su prepuni, rijeke automobila, parkiranih čak i na trotoarima. A između njih su ulični prodavci koji prodaju jeftinu robu svake vrste, najviše vodu i voće koje je poređano već oljušteno i spremno za konzumaciju, a krajnje sumnjive čistoće. Naokolo leže cijele porodice. Ima se utisak da tu i žive i hrane se. Prizor je prosto neugodan…ta izloženost svakojakih sitnica, hrane, okolo se kreću zapuštena djeca i mačke i psi… Kao iz filmova. Nisu napadni, ne prose, i ljubazno s osmjehom pozdravljaju što pojačava neki osjećaj gorčine i bespomoćnosti. Oko takvih prizora se uzdižu velelepni neboderi i u susjednom kvartu se mogu vidjeti luksuzne prodavnice i bulevari, a ulicama se kreće poslovni svijet. Nemoguće je šetati jer je vazduh toliko zagađen da većina ljudi hoda sa maskama na licu. Vrijeme se provodi u autima i zatvorenim prostorima. Naravno, kome to prilike dozvoljavaju, a siromašni svijet je napolju, oskudno obučen i živi, reklo bi se, u ekstremnom siromaštvu.
Filipini su bili španska kolonija i ime dobili po njihovom kralju Filipu, osvajaču ovih prostora. Kasnije, a i danas su pod patronatom Amerike u diktatorskim režimima i u najbrutalnijoj tranziciji. Pominju se kao glavna raskrsnica krijumčarenja droge. Bez obzira na sve, za zemlju važi da krupnim koracima ide naprijed i u ekonomskom i u civilizacijskom smislu.
Filipinci su najbrojniji radnici u uslužnim službama u najrazvijenijim zemljama svijeta. I na svakom koraku se osjeća ta pretjerana ljubaznost i servilnost prema strancima koja nama, odgajanima u 20. vijeku i učenima da smo svi jednaki, smeta.
Kongres je protekao u duhu različitosti svake vrste. Lijepo je bilo vidjeti kolege iz svih krajeva svijeta koje se bave istim poslom koji i sam obavljaš. Obzirom da je Kongres bio uže posvećen infektivnim bolestima, uočili smo da je prednost davana bolestima s kojima kuburi nerazvijen svijet- malarija, tuberkuloza, Denga groznica. Posebne sesije su posvećene savremenim temama otpornosti antibiotika na bakterije i sve većoj zebnji da ćemo uskoro ostati bez ovih dragocjenih ljekova zbog njihove zloupotrebe. I opet apel da se mi koji radimo sa najosjetljivijom populacijom suzdržavamo od propisivanja istih dugoročno štiteći imuninitet i zdravlje djece i na ovaj način.
Iz turističkih prospekata i sa inerneta se dalo zaključiti da je unutrašnjost ove daleke zemlje božanstvena- prelijepe plaže, bujna vegetacija, egzotična ponuda hrane, a ljubazni domaćini.
Nismo bile u prilici da upoznamo unutrašnjost Filipina, možda ako ponovo dođemo. Ionako nam je momak koji je pomagao oko prtljaga i taksija, rekao da se nada da ćemo se uskoro opet vidjeti 🙂
Filipini su za nas jedan uzbudljiv i drugačiji doživljaj i iskustvo koje će se pamtiti cio život.
Piše: Dr Nina Mandić
PZU ,,Doktorica Mica”
