ART SLAJDER
DŽEK DIMIĆ ZA MNE MAGAZIN: Zadovoljstvo je bilo ,,ući u cipele” Đorđa Roša u filmu ,,Vera”
Željko Džek Dimić boravio je u Podgorici sinoć, gdje je premijerno prikazan film ,,Vera”, debitantsko ostvarenje Nedeljka Kovačića.
Sa ovim glumcem impresivne karijere u Holivudu i na Balkanu razgovarali smo u ,,Cineplexxu”.
U filmu ,,Vera” igrate Đorđa Roša koji je zaista jedna fascinantna ličnost. Koliko Vam znači što Vam je dodijeljena baš ta uloga?
– Znači, zato što on je bio veliki čovjek, patriota, čovjek koji je dovodio meseršmite bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije, vazduhoplovstvu, čiji su se meseršmiti borili protiv njemačkih meseršmita nad Beogradom. Jedna pozitivna ličnost u našoj istoriji, jedan divan gospodin, obrazovan čovjek, poliglota, svjetski čovjek, kako bi mi rekli, jedini koji je kao civil sahranjen na Hilandaru. Tako da, sve ono što je išlo uz njega u filmu i u seriji, to je bilo moje zadovoljstvo da ,,uđem u njegove cipele”. To je meni predstavljalo jednu privilegiju.
Koja je čar glumljenja u debitantskim filmovima?
– Pa, jeste, sve ima tu svoje, to je odlično pitanje. Ovo je Nedeljkov prvi film. Ja nemam tu predrasudu da li je nekom peti ili prvi film. Ja ako radim s rediteljem koji zna šta hoće, a Nedeljko Kovačić je klasičan primjer reditelja koji u svakom kadru zna šta hoće i da taj zadatak da glumcu da ga odradi. Meni je najmanje bitno da li je to njegov prvijenac ili je dobio pet oskara do sada.
Rekli ste da je uloga u filmu Lordana Zafranovića ,,Zlatni rez 42” zapravo Vaša najznačajnija uloga.
– Jeste, i najteža vjerovatno do sada i ja sam zahvalan i gospodinu Zafranoviću i nebesima što ću biti u tako jednom projektu, jer ovaj film je, po meni, jedan od najznačajnijih projekata u regionu poslije 50 godina. On nije samo istina o Jasenovcu, on je jedna vrsta tačke na tu priču, a nadam se i otvorenog prozora i otvorenih vrata za konačno pomirenje u regionu i za suživot svih naših naroda i narodnosti, od Triglava do Đevđelije. Da jednog dana stavimo tačku na to i počnemo da živimo život bez nekih ratova i sukoba, nadam se, za promjenu.
U spremanju te uloge, koliko Vam je značila priča Vašeg oca?
– Mnogo, jer moj otac je preživio logor Cerovljani. Njemu su ubili majku pred njegove oči.
Kad je imao 14 godina?
– Jeste, kad je imao 14 godina. Ubili su mu oca u Zemunu. Slučajno se to desilo u vrijeme nezavisne države Hrvatske. Ja, eto, igram čovjeka, zatvorenika logora, koji služi nezavisnoj državi Hrvatskoj. Mislim, to su paradoksi u životu. Moj otac je rekao ,,Sine, ti samo radi svoj posao.” i normalno da glumac, šta god da radi, na kom god liku da radi, mora da poštuje i voli tog čovjeka koga radi. Koliko god to nekom zvučalo čudno, ali sjutra mi dodijelite ulogu Adolfa Hitlera, ja bih morao da radim na njoj, ako želim da igram tako nekog čovjeka. Mislim da to nema veze sa mojim uvjerenjema ličnim, već samo sa profesijom kojom se bavim.
Koliko Vam znači to što će se film snimati u Vašem rodnom kraju?–
Mnogo mi znači, zato što se to tamo i desilo i Zafranović je odabrao namjerno. On voli da radi na autentičnim lokacijama i ja sam mu zahvalan kao dječak ispod Kozare što će baš snimati jedan dio filma tamo.
Da li možete da povučete paralelu između snimanja filmova, glumljenja u njima na Balkanu i u Americi?
– Ona je vrlo bliska, zato što se radi samo o jednoj razlici, a to je razlika u budžetima. Oni imaju više para, ali to ne znači da je kvalitet na njihovoj strani. Ja sam ovdje učestvovao u projektima, ,,Vera” je jedan od njih, kojima nije budžet od sto miliona dolara, kao što je to obično tamo u Americi, ali način na koji je ,,Vera” snimljena, način na koji te divne slike idu dok ih gledamo pokazuje koliko taj film vrijedi. Meni, ja sam rekao producentici, ovaj film je mnogo skup kad ga gledaš, a znam da nije ni blizu onih budžeta koje ja radim u Americi.
Bojana Radonjić
Foto: Boris Šekularac
