PREPORUKA ZDRAVLJE
DOKTORESHA MICA: Ulcinj, neprocjenjivo iskustvo
U mojoj glavi stoji da ne mozeš biti dobar ljekar i poslovni preduzetnik. Tako mi je valjda lakše. Jer, tješim se, da smo Vjera i ja, ako loši “biznismeni” makar solidni ljekari.
U privatnoj praksi si prinuđen da se oprobaš i na polju preduzetništva (koje nam od početka nije bilo jača strana, a nije nam žao). Preduzetništvo zapravo podrazumijeva da pomno pratiš tokove novca, dobro ulažeš i raspoređuješ sredstva. A bogami, u novije vrijeme i samog pacijenta shvatiš kao potrošača svojih proizvoda…
Što preduzetništvo i medicinu čini nekako “nespojivim spojem”.
Elem, Ulcinj je naš drugi, poluuspješni pokušaj da imamo praksu van Podgorice.
Već sada projekat izgleda kao neodrživ. Ali beskrajno zanimljiv i egzotičan.
Gradske plaže, borova šuma, Stari grad, džamije i božanstveni ambijent pravoslavne crkve u šumi maslinovog drveća kroz koje promiče pogled na pučinu.
Ulcinj je drugačiji od ostatka Crne Gore. Valjda i potpuna nerazumljivost albanskog jezika tome doprinosi. Suprotno različitostima, ima se utisak da postoji međunacionalna tolerancija, a to su potvrdili i Ulcinjani koje poznajem. Jedne večeri u kafani preko puta mog stana, organizovano je druženje i mogao se čuti red naših i red pjesama na albanskom.
U ova nemirna vremena, lijepo je to vidjeti i osjetiti.
Ulcinjani su ljubazni i miroljubivi. Nasmijani.
Za mene je jako bila zanimljiva komunikacija svake vrste. Sa osobljem, pacijentima, na ulici, u kafiću. Uvijek je nedorečena i na neki način dvosmislena: može biti, a ne mora da znači. Medicinska sestra, odskora penzionerka koju je bivše radno mjesto preporučilo za posao kod nas, u najobičnijem razgovoru saopštava da joj je ipak teško da se prilagodi jer je prethodne četiri godine bila u penziji. A ja za to prvi put saznajem.
Ubijeđena sam da se nije radilo o lošim namjerama, već o mentalitetskom nerazumijevanju. Prosto, nešto što se za mene podrazumijevalo na jedan način, za njih nije bilo vrijedno pomena na drugi.
Puno je zabrađenih mladih žena. Jako me je zanimalo šta ih motiviše da se vraćaju tradiciji, a to mi nije uspjela objasniti ni naša sestra, kojoj se kćer nedavno svojevoljno zabradila.
Vlasnik stana u kojem sam boravila je energičan i duhovit čovjek. Ima fotografsku radnju u kojoj nikad ne boravi iako je stalno otvorena. Na moje pitanje, da li se boji da će neko nešto ukrasti, kaže da je sve bezbjedno jer komšija u lokalu preko puta sve budno prati . A i da krađa skoro da nema, bar ne među lokalnim stanovništvom. Ulica u kojoj sam stanovala je najprometnija u Ulcinju, pa me pita kako spavam. Rekla sam mu da me budi hodža u ranim jutarnjim satima. Sjutradan ga nisam čula jer je moj domaćin intervenisao u Islamskoj zajednici. Iako Musliman i vjernik, smatrao je da bi zvuk iz džamije morao biti tiši zbog sezone koja je u toku.
U Podgorici se osjećaju pomaci u razbijanju predrasuda i mitova. Podgorička mama zna da dijete redovno treba da se kupa ako ima boginje, jer se tako smanjuje mogućnost infekcije. A ulcinjska mama me gleda u nevjerici…jer nju nisu kupale njena baba i majka kad je bila bolesna.
A tako je rekla i iskusna apotekarica kod koje svi idu po ljekove i mišljenje po obavljenom ljekarskom pregledu.
Na lokalnoj televiziji sam u dva navrata držala “časove zdravstvenog vaspitanja” što me uvijek ispunjava osjećajem da radim nešto korisno za zajednicu. Na duge staze.
Drugačiji od lokalnih utisak je bio druženje sa jednom koleginicom, Ulcinjankom, Albankom.. Pametna, jasna u komunikaciji, srdačna, lijepa i omiljena u svojoj sredini. Iz ugledne porodice intelektualaca. Moderna, a potpuno pripada svom okruženju i trudi se da ga učini boljim, a opet ga voli i prihvata sa svim manama.
Dok ovo pišem slijećem u Beč.
Sudar svjetova.
Jutro je. Sve je mirno i čisto. Tiho je, po ulicama gotovo nikoga, jer svi rade.
Uhvati te neka tjeskoba od tolikog reda i načina.
Dr Nina Mandić, pedijatar
