DRUŠTVO PREPORUKA
DRUGI PIŠU: „Izvinite, šta ste to rekli MOM djetetu?!”
Foto: Zelena učionica
Volimo li djecu ili volimo SAMO našu djecu?
Mnogo je teško za analizu kada neko kaže „Mi smo narod koji voli djecu!” Tačno! Ali čiju djecu, nije precizirano?! Ja sve više stičem utisak da smo mi narod koji voli samo svoju djecu. Što je i logično. Ali gdje se izgubio osjećaj za zajednicu i za kolektiv, ili osjećaj da generalno volimo djecu? Svačiju djecu i svu djecu oko nas! (Osim na FB kada pričamo o mjerama države prema roditeljima i pozivamo se na to da su djeca naša) Što je tačno!
U mom kraju, svi vole djecu! Ali isključivo svoju! Mislim, svi se uvažavamo kao komšije, ali nema nikakvog zajedničkog duha, iako imamo mnogo toga zajedničkog. Na primjer, djeca nam idu u istu školu, igraju se na istim igralištima, u isto vrijeme im počinju i završavaju se časovi. I već neko vrijeme najveće ugrožavanje bezbjednosti oko škole upravo pravimo mi roditelji koji u isto vrijeme dolazimo po svoju djecu i dovodimo ih u kuće, koje su jedna pored druge, ili u ulici pored naše. Kao brod ludaka! Da neko nekome bane, da ga zove ispod prozora, da se spontano organizuješ, da jedna mama u hodu sve preuzme, a ostali prihvate, pa da tako udruženo idemo do škole, od škole, do parka… To ne postoji!
Pričanje sa nepoznatim kojem učimo našu djecu se svodi na to da komšiji uglavnom ne kažu „Dobar dan” ili ako kažu, pa se postavi potpitanje, gledaju u zemlju i ubrzaju korak. Tako je i u parku! Ne smiješ opet biti ni suviše nametljiv. Uvijek može da ti neko kaže „Izvinite, što ste to rekli MOM djetetu?!”.
E sad, stvar je mnogo komplikovanija. Jer svi mi vaspitavamo djecu po sto tri različita modela i stvarno je naporno kada smo zajedno. Neko praktikuje tradicionalno vaspitanje, neko Montesori, ovi drugi su sklop Vikinga i Šveđana, neko je liberalan, neko ne vaspitava uopšte (nećete vjerovati koje oni fantastične rezultate postižu). I tako dok se ti dereš u parku svom djetetu „Silazi odatle, tu je zabranjeno” roditelj pored tebe snima mobilnim svoje dijete koje osvaja vrh zabranjenog i ponosno tvrdi da je to dobro za psihomotorni razvoj, i baš ima puno naučnih radova na tu temu. I tako oko svake stvari! Ti ne daš ovo, oni daju, ti daš ono, oni ne daju…
Posebno je zanimljivo što mi kao takvi, roditelji u parkovima ili na ulici smo opšta prijetnja društvu okolo. Dijete ne smije da ti zaplače, ne smije da se dere, ne smije da vrišti, ne smije da trči, jednom riječju ne smije da postoji. Ili, ako postoji treba da je ikebana, jer ako ništa drugo, završićeš kao post na FB i omiljeni doživljaj iz prodavnice!
Kada bi nas sve kolektivno izučavao neki terapeut mislim sa bi stekao utisak da smo disfunkcionalno društvo.
Sve ovo pišem jer moje žensko dijete od skoro deset godina ima želju da ode sama do parka! Ok. Lijepa želja! Logična! Ali me muči to što znam da će zaista biti SAMA. Mi volimo mnogo djecu! Ali NAŠU djecu, i učimo ih da žive sami. Učimo ih da je svet surovo mjesto, da je opasnost svuda oko nas, da nikada ne počinju prvi, ali da pošteno vrate, da ne pričaju sa nepoznatima i razne mudrosti još…
Nismo mi kao mali bili nikada sami! Uvijek je radoznalo oko neke babe, komšinice ili mame motrilo na nas dok smo mislili da smo sami! Te oči motre sada samo svoje! Čovjek je čovjeku vuk. Tome ih učimo.
Autor: Jelena Obrenović Damnjanović, akademska slikarka i vlasnica Studija OZ/zelenaucionica.com
