MAGAZIN SLAJDER
ZVONKO MARKOVIĆ U OGLEDALU: Pjesma ,,Listen to your heart” savršeno je upisana u mom srcu
Foto: Zoran Mirčetić
Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je modni dizajner Zvonko Marković.
Rođen je 11. aprila 1975. godine u Podgorici i tu je živio do trećeg razreda osnovne škole.
Djetinjstvo ga asocira na putovanje između Crne Gore i Beograda, roditelje, sestru, odlazak kod babe i djeda na selo.
Foto: Privatna arhiva
Iz Podgorice preselio se u Beograd gdje je na Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna diplomirao na odsjeku kostim i savremeno odijevanje u klasi profesorke Ljiljane Žegarac. Prvu reviju imao je 1998. godine i kao modni kreator radio za najpoznatije modne kuće u zemlji, bio angažovan kao kostimograf u brojnim pozorišnim predstavama, sarađivao u rubrikama posvećenim stilu i kulturi odijevanja i kreirao haljine za scenske nastupe mnogih poznatih izvođačica. Njegove kreacije nosile su i Ašanti, Kajli Džener, Draja Mikele i Bejli Medison.
Autor je više od 120 modnih revija, od pariske do njujorške nedjelje mode, Los Anđelesa, Rima, Sankt Peterburga, Šangaja, Beograda i rodne Podgorice.
Foto: Zoran Mirčetić
Sjutra će u Design districtu u Beogradu biti otvoren novi galerijski prostor gdje će prezentovati svoj rad, kaže nam, dok su trenutno putovanja sklonjena po strani i ne zna tačno kada će moći da napravi ponovo reviju, ,,da proširimo lijepe modele širom svijeta”. Dodaje da divne stvari mogu da se produkuju iz Beograda.
Takođe je dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja, od ULUPUDS-ove za najbolju kolekciju izrađenu od kože do Prix de l'invention Talents du Luxe, nagrade za inovaciju i luksuz od francuskog Ministarstva za kulturu i medije.
Predaje Modni dizajn i Savremeno odijevanje na Fakultetu za umetnost i dizajn u Beogradu, a u Njujorku na Njujorškom institutu za humanističke i društvene studije Primijenjenu umjetnost i modni dizajn. U Americi se bavi i edukacijom u modi.
U ovom razgovoru kaže da u poslu, pored izuzetnog kvaliteta i savršeno odrađenog posla, insistira na autentičnosti izraza.
Foto: Privatna arhiva
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Prije svega, na porodicu uz koju sam odrastao, mamu, tatu, sestru, babe, dede. Odlazak kod babe i dede na selo. Inače, ja sam odrastao u Podgorici, rođen sam tu i kada sam išao na selo morao sam da idem i u Srbiju, tako da dosta smo putovali. Djetinjstvo me podsjeća na Jugoslaviju, cijelu, to putovanje između Crne Gore i Beograda.
Foto: Privatna arhiva
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prve pare u životu zaradio sam od branja višanja na selu, tako da sam kao klinac radio ne bih li nešto zaradio. Moja mama se krstila lijevom i desnom rukom – ja sam te pare potrošio na neke svilene jastuke za kauč. Pošto sam bio klinac, ona se čudila zašto nisam kupio patike ili tako nešto. Onda kad sam počeo da se bavim modom, prve pare koje sam dobio opet sam potrošio u kući, to se dobro sjećam, da sam kupio neku česmu sa tušom koji sam silno želio da mogu da uživam u toploj vodi.
Foto: Zoran Mirčetić
Na čemu insistirate u poslu?
– Ono na čemu ja insistiram u poslu je nešto za što bih mogao reći da je, prije svega, autentičnost. Pored toga što želim da nešto bude izuzetnog kvaliteta, savršeno odrađeno, tražim da to uvijek ima neki lični, drugačiji pečat od onoga što drugi već nude na tržištu ili svom umjetničkom radu. Tako da, uvijek se trudim da nađem savršen odnos toga da to što radim ne bude prepoznatljivo ni po kome drugom nego po meni… Da bude to nešto što je moguće autentičnije moje, zbog toga što smatram da mi ne treba da se bavimo ni ponavljanjem trendova ni papagajskim repeticijama onoga što kažu svjetski modni centri nego da pokušamo da napravimo svoj, autentičan izraz, drugačiji, ali opet, jednako kvalitetan da može da parira svjetskom tržištu.
Foto: Zoran Mirčetić
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Knjige su nekako sad postale već davno zaboravljena stvar, pogotovo u brzom konzumentskom društvu. S druge strane, ja sam ona generacija koja je čitala ,,Gospodara prstena” iz prve ruke, a onda tek gledala filmove. Ili, recimo, ,,Autostoperski vodič kroz galaksiju”. To su meni bile omiljene knjige. Onda sam tek pogledao filmove koji, po mom mišljenju, nisu ni blijeda kopija onoga što je moja mašta u toj nekoj mojoj sumanutoj glavi mogla da smisli kako to treba da izgleda. Bez obzira što su spektakli ti filmovi, ja nikad nisam mogao da ih shvatim kao nešto što može da parira knjizi. Tako da, to su dvije knjige koje volim da uhvatim – ,,Autostoperski vodič kroz galaksiju” kada mi život prosto nema smisla pa mi je potrebno da se vozim kroz galaksiju.
Koje jelo najviše volite?
– Kod mene nema pravila, ja sam mesožder, tako da, ja se šalim, kad sam van kuće, volim da jedem ono što ne spremam kući. Svinjsko meso najviše volim da spremam kod kuće, a, recimo, dobru junetinu ili ribu volim da jedem van kuće. Dobar filet ribe, lososa ili škampi je nešto što nikad ne spremam kući. A onda, s druge strane, moja mama kad sprema jagnjeći but, to je bolje od bilo koje ribe.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za pravu ljubav potrebno je – dobar seks, dobra komunikacija i onaj osjećaj ponosa koji imaš samo kad si zaljubljen, a to je da ti je drago što je ta osoba pored tebe.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Da ste me pitali za naučnika, pretpostavljam da ne bi bilo loše da oživimo Teslu da završi neke njegove opite, a sada, kod umjetnika uvijek postoji taj neki problem da dalja umjetnost koju radi može da obezvrijedi ono što je uradio u tom svom prvom dijelu života. Neke velike umjetnike koje sam upoznao, često je bilo bolje da ne upoznajem da bih zadržao bolje mišljenje o njihovom radu, što je, možda, onako malo i tužno reći. S druge strane, neki stvarno mogu da doprinesu mnogo. Čudno je to što umjetnički kritičari na kraju izvuku kao vrhunsku umjetnost, tako da imate neke ljude koji su možda katastrofalni ljudi, njihova dostignuća kao ljudska dostignuća su jeziva, a, s druge strane, njihova umjetnost jeste odlika vremena i ovog trenutka i reprezentuje cijelu jednu epohu u tom trenutku.
Koga bih želio da oživim? Ko zna, ja sam oduvijek bio tako neki helenista, tako da, ako bih mogao da oživljujem umjetnost, meni ta neka antika koja je poslije ,,oživljena” u renesansi je nešto fenomenalno. Opet, s druge strane, način na koji je Fidija napravio skulpturu Zevsa od slonovače u ono vrijeme kada tehnologija je bila nepoznata, niko nije mogao to da iskopira poslije toga, to su sve neke stvari koje inspirišu. Tako da, neka bude Fidija, zato što volim skulpturu.
Foto: Privatna arhiva
Putovanje koje pamtite?
– Mnogo putovanja. Imao sam priliku da puno putujem. Nisu to samo bila obična putovanja nego su bila razna mjesta, tako da uvijek je to bilo, s jedne strane, pamćenje puta, a, s druge strane, pamćenje publike. Kada pogledam reviju koju sam imao u Sankt Peterburgu, bio sam oduševljen samim gradom, mjestom koje sam obišao. Zatim, Šangajem koji je isto kao svjetska kosmopolitska metropola, Njujorkom…Ali opet, negdje u srcu mi je i dalje najdraža ta revija u Parizu, 1995. na Nedjelji visoke mode. To mi je možda najludačkije i najspektakularnije putovanje koje sam imao sa cijelom ekipom ljudi koje smo vodili iz Beograda i taj momenat kako smo cijelu našu bazu preselili iz Beograda za Pariz i ta velika očekivanja i divne stvari koje smo doživjeli. Bilo je to putovanje koje mijenja život.
Pjesma Vašeg života je?
– Ja moram iskren da budem. Možda ne djelujem tako, ali, negdje u mojoj mladosti moja omiljena grupa je bila ,,Roxette” i pjesma ,,Listen to your heart”. To je pjesma koja je meni imala više emocija nego sve ostale koje sam do tada čuo. Mnoge pjesme su mi dobre, ali ova mi je onako savršeno upisana u srcu.
Bojana Radonjić
