ART PREPORUKA
IN MEMORIAM: Posljednji intervju Dragoljuba Đuričića za MNE magazin
Bubnjar Dragoljub Đuričić preminuo je danas od korona virusa u 68. godini u Beogradu.
U svaku riječ, korak i zvuk unosio je srce, ritam i energiju. To je bilo primjetno na svakom nastupu i u razgovoru sa njim.
Đuričić je 2019. godine sa ,,Balkanskom lavinom” otvorio deseto izdanje Bedem festa na Tvrđavi u Nikšiću, donio nevjerovatnu energiju, ritam, radost i slobodu. Ispostaviće se da je vrijeme nakon nastupa koje je izdvojio bilo ono za posljednji razgovor za Montenegro magazin u kojem je govorio o utiscima, festivalima, Vladu Divljanu i ritmu.
Otvorili ste jubilarno, deseto izdanje Bedem festa. Kakvi su utisci?
– Prvo, velika je čast. Drago mi je da sam ga otvorio. Možda i taj moj bubanj negdje se spaja sa ovim bedemom i to dosta dobro zvuči. Odlična je organizacija. Počastvovan sam da budem prvi. Nažalost, nije bilo publike baš koliko sam ja mislio da je moglo biti. Ja sam, inače, jedan od onih koji nije navikao sam da ima baš veliki broj publike. Dakle, ja sam sa ,,Leb i sol” imao najveći koncert u Đurđevcu u Hrvatskoj ‘84. godine za samo 17 prodatih karata. Dakle, mi smo večeras imali više od 17 ljudi. To je dobar izazov, zato što vi svirate i dajete sebe maksimum kao da je sto hiljada. Sto hiljada vas čak potroši. Ja sam svirao taj koncert i dvjesta hiljada i trista hiljada, oni vas brže potroše. A ovdje imamo zanimljiv odnos između publike. Meni je veći izazov da pokrenem 100 ljudi da mi svira ritam dlanovima. Pritom, garantujem, svi su bili trijezni, što je najvažnije. Tako da, ja sam vrlo srećan i zadovoljan sa nastupom, zato što toliko ljudi je prišlo da mi čestita.
Koliko ovakvi festivali znače za grad i za državu?
– Odavno je Nikšić pravi pravcati grad za rokenrol. Prvo što je ovdje radnička klasa, ovdje je Željezara, ovdje je pokretačka energija Crne Gore u mnogo čemu. Šta se ovdje odluči, tim putem ide Crna Gora, kako god to nekom izgledalo da nije tako. Ovo nije mali grad, ovo je grad gdje je rođeno puno pametnih ljudi. Po svijetu su se raselili. Tu su i profesori i naučnici i književnici i pjesnici i sportisti. Mislim da Nikšić zaslužuje rokenrol i ovakve festivale. Mislim da je rokenrol, kao posljedica, kao osnova filozofije življenja, veoma potrebna da se plasira mladim ljudima, ne da bi slušali pjesme i bili ovakvi ili onakvi, nego da bi osjetili svoju slobodu unutra, jer sa svojom unutrašnjom slobodom, mnogo će lakše da izaberu čime će se baviti, hoće li se ženiti neće li se ženiti, za koga će se ženiti, koliko će djece imati i u kojoj će državi živjeti. Mislim da su to stvari koje se tiču budućnosti, kao i povratak prirodi, da je malo sačuvamo.
Ono što je meni, kao čovjeku koji sve to promatra, jer gdje god bio, ja sam uvijek Crnogorac i uvijek gledam šta se to događa u Crnoj Gori, možda nam je malo pregusto, festival na festival. Mi svi žurimo ljeto da nam bude natrpano, a onda deset mjeseci čamiš, čekaš kad će sljedeće ljeto. Tako da mi nismo mnogo napredovali od galebara, a galebari su oni momci koji su čekali strankinje da dođu u julu i već u septembru čekaju sljedeći jul. Znam kad sam radio Cucku jeku, ja sam se uvijek trudio da moj termin nikome ne oduzima publiku. Nisam htio da remetim ni Bokeljsku noć i Lake fest ni Bedem fest i filmski festival.
Jedino što mi je žao, mi moramo, mislim, da širimo drugu stvar koja je, po meni važna. Ja sam na Tari radio 21 sa djecom iz regiona. Pravio sam muzičke radionice i moje veliko razočaranje je da klinci između 12 i 14 godina, od njih 30 nijedan neće da igra fudbal sa mnom. A ja imam 67. To je poraz. S druge strane, mislim da ono osnovno, ljudske slobode, na što ima svaki čovjek, individualno, pravo, treba gajiti i treba neko da se trudi da naša mladost dobija tu informaciju, a ne da imamo trend ,,Meni je važno da ja odavde odselim”, pa šta će biti, poslije se hvataš za glavu. Moj sin je tri puta operisao ukrštene ligamente i uvijek sumnjam da li sam ga dobro vaspitao. Sa 22 godine mi je rekao sljedeću rečenicu i to je ozbiljna mudrost i ponosan sam da mi je dijete odraslo. Rekoh: ,,Andrija, stalno se povređuješ, taj rukomet je poprilično sport rizičan za tebe.” On kaže: ,,Tata, ja sam odlučio da bolje dva mjeseca sada da plačem, nego za 35 godina da se hvatam za glavu.” Dakle, to je suština. Ja bih uz ovakve festivale pravio edukaciju za mlade ljude kroz razgovore o ljudskim slobodama, razgovore o buntovnosti, o nekim stvarima koje nas čekaju, jer mi munjevitom brzinom živimo. Mi ne možemo sada da izaberemo fakultet koji će biti konkurentan na tržištu za deset godina, a kamoli dalje. Mi smo malo površinski zato što mislimo da je suština samo u muzici. Ne, muzika je samo način kako vi lakše možete prenijeti poruku. Nikada neću zaboraviti jednu konferenciju za štampu o kojoj sam čitao, nisam prisustvovao. Leonard Koen rekao je tada da je čitao svoje pjesme po klubovima, pravio pjesničke večeri, ,,pisao sam za moj pojam vrlo lijepu i dobru ljubavnu poeziju. Onda sam shvatio da moram da naučim tri akorda, uzmem gitaru i pjevam i ono što me je slušalo 30 ljudi po klubovima i pjesničkim večerima, sad me je slušalo 30 miliona na koncertima.” Mislim da je to suština.
Dok razgovaramo, u toku je projekcija filma ,,Nebeska tema”. Kakva Vi sjećanja nosite na Vladu Divljana?
– Ja sam sa Vladom bio veoma dobar prijatelj i sa njegovom ženom posebno. Dok je on bio u Austriji i Australiji, njegova djeca su se sa mojim Andrijom igrala i mi smo na Tašmajdanu šetali djecu zajedno. Imali smo čak i neke zajedničke emisije Vlado i ja gdje smo trebali da budemo kontra, a ustavi smo svugdje bili zajedno. Mislim da je Vlado jedan od bisera beogradske scene, vječiti nasmijani dječak. Moram da priznam da ono što se meni omaklo i što sam sebe zaustavio, nikad neću sebi zaboraviti – na kremaciji njegovoj poslije govora Petra Popovića ja sam mahinalno umalo počeo da aplaudiram. Bio je trenutak za aplauz. Onda sam rekao: ,,Bože, Dragoljube, ovo je sahrana.” i suzdržao sam se. Mislim da sam pogriješio zato što je njegova sahrana zaslužila aplauz. Strašno mi je drago da je ostavio toliko traga, da ga se sjećamo, jer zapravo, prerano je otišao, a živjeće koliko ga budemo spominjali. Postoje neki ljudi koji su vječni. Vrijeme će pokazati koliko je on vječan, a već vidim da se dosta spominje i da se ljudi bave njegovim životom i njegovim radom. To je lijepo i to je uspjeh. Mi muzičari zapravo imamo veliki problem. Mi, što god da radimo, nema fizičku vrijednost, sve ide u etar. Ja imam zidić koji sam ozadio u Herceg Novom, iznad kuće i kad god prođem, kažem sam sebi: ,,Ovo sam ja ozidao.”, jer se on vidi, a recimo, snimio sam više od 3.700 kompozicija i nijedna se ne vidi, svaka je otišla u etar. Ali dobro, navikne se čovjek na sve. Za što se opredijeli, to treba i da živi.
Koji je to ritam koji pamtite iz najranijeg djetinjstva?
– Mislim da svaki čovjek pamti svoj puls koraka. Velika je dilema da li srce lupa u tempu ili u ritmu. Ja sam pristalica ritma, pa je za mene ono u ritmu, kao i korak. Ono što mene fascinira jeste nepogrešivost ritma Sunčevog sistema. Ko zna koliko milijardi godina i ko zna koliko će još milijardi godina proći da će biti besprekorni u ritmu, jer ako jedna od planeta požuri samo sekundu u ritmu jedne godine, prijeti opasnost od nestanka kosmosa. Mislim da je ritam najveća pokretačka snaga uopšte svega što je živo. I bor raste u ritmu. Tačno se zna koliko će da odeblja god i bukvalno je nepogrešivo, tako da mislim da je taj ritam koji ja nosim u sebi ritam koraka.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac
Najnoviji komentari