DRUŠTVO SLAJDER

PORTRET BOKSERA ZORANA RADONJIĆA: U životu je kao i u ringu, bole niski udarci

Podgoričan Zoran Radonjić, bokser i pjesnik, gost je današnje rubrike „Portret“. Boksovao je za podgoričku Budućnost. Bilo je i nezaboravnih mečeva. Ljudi se još sjećaju njegove pobjede nad olimpijskim šampionom Antom Josipovičem. Nakon više od stotinu mečeva, objesio je rukavice o klin i latio se pera.

Zoran je trostruki omladinski i seniorski prvak Crne Gore. Omladinski více šampion, kao i dva put treći na prvenstvima SFRJ. Pobjeđivao je Josipovica, Jeftica, Redžepija, Raškovića, Draškovića…, i brojne druge poznate asove domaćeg i svjetskog ringa. Napisao i objavio 12 knjiga. Tri knjige poezije, tri romana i šest knjiga kratkih priča.

Rođen 1959. u Titogradu, družio se sa „opasnim momcima Titograda“ 70-tih i 80-tih godina. Čast, moral i vrjedonosni sistem vladao je tih godina ulicama glavnog grada. Zoran je gradska legenda koja je zadržala te kriterijume, svjedok jednog vremena, priznati sportista širom Evrope, nepriznat u svojoj državi.

Iako je u sport ušao mlad, odustao je već sa 30-ak godina. Kaže, moraš biti disiplinovan u boksu, a on nije želio da propusti društvo, ulicu, kafanu. Ta ga „ulica“ pamti i danas. Podgoričani ga zaustavljaju često. Kaže, nije samo sport tome zaslužan, već i njegova mladost provedena na ulicama ovog grada. Kafane, gradske tuče „na fer“…,. Drugo je to bilo vrijeme, kaže, ali svako vrijeme ima svoje prednosti.

Zoran je oženjen Ruskinjom Larisom koja je elektroinženjerka i ima titulu majstor sporta, dobijenu u Rusiji.

U rubrici ,,Portret” prisjeća se uličnih obračuna, sjajnih momenata u ringu, govori o poeziji i prozi, budućim zvijezdama crnogorskog boksa… Sjeća se igre iz djetinjstva na podgoričkim ulicama, sa bratom i društvom, i sjeća se ljeta. Rodni ga grad asocira na ljeto i na svjetlost, „jer svjetlost je širok pojam- sloboda, ljubav…“

Jako rano ste ušli u svijet boksa. Kada se desila Vaša opsesija tim sportom i kako?

-To je bilo, mislim, 1974. godine, sa nepunih 14 godina. Bili smo učenici osnovne škole „Milorad Musa Burzan“. Sa Dejanom Marojevićem sam počeo da treniram kod pokojnog Ismeta Methadžovića. Zvali su ga „Ćoro“. Nije on bio ćor, nego malo razrok. Ali Podgoričani su takvi. Da imaš hiljadu vrlina, jednu manu, po toj mani dobiješ nadimak. Šmoklji, Njutro, Žvalo, Hugo…, sve odlični momci. Ali takav smo mi narod. Tu jednu, nazovi manu, vidimo bolje od svih vrlina.

Kad pominjete nadimke, odakle Vama nadimak „Lemešev“?

-Lemešev su me zvali po čuvenom ruskom bokseru koji je zavšavao mečeve jednim udarcem. Sad, ja baš nijesam bio taj tip, ali na jednom improvizovanom meču u Ulici ,,Stefana Mandića”, gdje sam sparingovao sa nekim starijim momcima, kao klinac i početnik, sam nokautirao nekoliko njih. I onda je Džahmet Mahmutović povikao: Lemešev, Lemešev! Njegov brat Muso Mahmutović bio je najbolji crnogorski bokser poslijeratne generacije. Tu je bio i Drago Radunović. Od mlađe generacije bili su neprikosnoveni tada Dragan Mugoša i Miodrag Perunović, po medaljama, najbolji crnogorski bokser svih vremena.

Tadašnji Titograd i druženje obilježili su i „kvartaši“, grupe mladića, podijeljene na naselja. Zakazivali ste i borbe “na fer”…

-Ja sam tada živio u zgradi današnjeg „Kotona“. Mi smo bili posebna grupa. Zvali su nas „pamučari“ i vezali smo se za „drpljane“, jer je to bilo veliko naselje. Oni su imali tih momaka koji su bili poznati u gradu. Ne može se to druženje upoređivati sa sadašnjom omladinom. Poređenje je nemoguće, smiješno. Vidite i sami kako ljudi danas lagano oduzmaju živote jedni drugima. Ranije se to dešavalo jednom u 10 godina. Danas je to postalo, nažalost, redovna pojava. Tada se nije ni nosilo oružje sa sobom. Pravo da vam kažem, smatrali su to kukavičlukom. Zakazivali su se obračuni, to jest borbe, i odvijale su se na fer dok jedan ne kaže – dosta je! Ispod crkve, kod Ljubovića, u Karađorđevom parku. To nije nikakve veze imalo sa kriminalom. To je bio dio odrastanja. Bilo je to lijepo vrijeme. Ali ne treba ni ovo sad potcjenjivati. Svako vrijeme ima svoje breme i pravila. Život je kao ring. U boksu, ako udariš tri puta protivnika nepropisno slijedi ti javna opomena, a tri javne opomene-diskvalifikacija. A u životu često dobijamo udarce i od onih od kojih se najmanje nadamo. Ti udarci najviše bole.

Šta je tada sport značio za mladog čovjeka, a kako se danas sportisti ponašaju?

-Ovo vrijeme ja bih posmatrao kao borbu u kavezu. To je ranije bio strogo definisan olimpijski sport. Sada, izgleda, nema diskvalifikacija. Ja se sjećam da su nas treneri učili, pred svaki ulazak u ring, da moramo voditi borbu fer, čisto, bez niskih udaraca. Da moramo slušati sudiju i da se ne raspravljamo. Tako su nas vaspitavali. Skoro sam čuo jednog trenera, neću mu ime pominjati, juniorki koji kaže:  „Kad ne vidi sudija udari je laktom u rebra da joj crijeva prospeš“. Slušam i ne vjerujem. Koliko sam se bavio boksom i nikad nijesam takav savjet dobio od mojih trenera. Drugo je to vrijeme bilo.

Vašu karijeru obilježila je borba sa nekadašnjim olimpijskim prvakom Antonom Josipovičem, 1987. godine. Kakav je to meč bio?

-Bio sam maksimalno fizički spreman. I jedva sam čekao meč da počne, jer sam bio pun nekog samopouzdanja. Mislim da je Napoleon napisao,: „Dvije trećine pobjede je duh, a jedna materija“. Što kaže Njegoš: „Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“. On je ušao malo komotno. Potcijenio me je. A to je ono što vas boks nauči. Ni u ringu, kao ni u životu, nikoga ne smiješ potcijeniti, niti precijeniti. Svakog protivnika treba prihvatiti sa respektom.

Kako su Vaši roditelji reagovali na to što ste ušli u ring tako mladi?

-Branili su mi da se bavim boksom jer sam bio suviše mlad. I, što bi se reklo, dosta žgoljav. Kasnije, kada su vidjeli da boks ne može uticati na moje obrazovanje ako čovjek ima želju i jasan cilj, malo su popustili. Znate, Mate Parlov, najveći bokser južnih Slovena svih vremena, bio je i magistar ekonomije. I izuzetan intelektualac. Jednom sam bio prisutan dok su radili intervju sa njim. A s obzirom da sam učio u podgoričkoj gimnaziji i morali smo mnogo da čitamo, dosta sam vladao gramatikom, u odnosu na moje ostale kolege. Primijetio sam da čovjek nije napravio nijednu gramatičku i slovnu grešku. Vladaju velike predrasude, naročito prema bokserima. Miodrag Perunović je načitan i obrazovan. Mislim da nema nijednog crnogorskog sportiste koji može u tome da mu parira.

Od brojnih mečeva, kojeg se najradije sjećate?

-Najradije se sjećam tih u kojima sam pobjeđivao. Možda meča sa mojim prijateljem Ratkom Draškovićem, koji je sad šampion Evrope i svijeta. Njega sam pobijedio 1988. godine na prvenstvu Crne Gore. To mi je jedan od dražih mečeva. Jer je on bio fizički spremniji i snažniji od mene, a ja sam tu borbu dobio zahvaljujući svojoj vještini.  Pa onda i mečevi sa Velimirom Jeftićem, kojeg sam dva puta pobijedio a on mene jednom. Jedini sam Crnogorac koji ima pozitivan bilans sa tim Jeftićem. Pamtim i meč sa Nusretom Redžepijem koji sam dobio 2:1, mada sam bio ubjedljivo bolji. On je bio reprezentativac Jugoslavije.

Rano ste i odustali od boksa. Rekli ste jednom da je to sport velikog odricanja. Jeste li bili spremni na to?

-Pa, može se reći. Jer čovjek koji odluči da se bavi boksom onda mora samo time da se bavi. A boks ipak nije toliki okvir da bi čovjek mogao stati sasvim u njega. Postoji čitanje, izlasci, provodi..,. Svega toga se treba odreći zbog boksa. Onda čovjek postavlja sebi pitanje – da li je vrijedno da se toliko posvetim. Tako da sam  se ja više bavio rekreativno time. Već kad sam počeo da gubim mečeve od nekih ljudi koje mi zovemo “paceri”, vrijeme je bilo da prestanem. To su prosječni ili ispod prosjeka bokseri. To je bilo negdje posle 30-e godine. Vjerovatno zato što sam rano počeo.  Sa 13 godina sam ušao prvi put u salu. Teško da se čovjek može kvalitetno baviti boksom više od deset godina. To je pravilo koje važi za nas bijelce. A ovi crnci su neka posebna fela. .. Oni su stvorili neku “super naciju”. Od čuvenog Džesija Ovensa koji je pobijedio Hitlerovog miljenika i dokazao da crna rasa nije inferiorna.

Kad bokser napusti boks ostaje upamćen kao “gradska legenda”…

-A to vjerovatno zato što se nijesam dovoljno posvetio boksu pa sam onda tražio slavu…(smijeh). Poznata je ona stara da bokser kad napusti boks, da bi nadoknadio vrijeme koje je propustio zbog treninga, počne da pije po kafanama i da se tuče. I ja sam prošao to iskustvo. Ali, srećom, uspio sam da preživim. Mnoge moje kolege nijesu. Jer “obični” ljudi uglavnom imaju strah od boksera. Jedan kolega mi je govorio: “Zorane, mene se svi ljudi boje”. Reko sam mu da ga se boje jer su normalni. Mi koji smo se tada profesionalno bavili tom plemenitom vještinom bili smo “prekaljeni”.

Da li ste dobili neko priznanje od države?

-Bio sam nekoliko puta prvak države. I juniorski i seniorski. Dva puta treći u bivšoj Jugoslaviji i jednom drugi. Nijesam nikada dobio nikakvo priznanje. Država mi se nikad nije odužila i vjerovatno i neće. Jer ja nikada nijesam pripadao nijednoj političkoj partiji. Osim kao mlad, godinu dana sam bio u Savezu komunista. Majka je na tome insistirala jer mi je ujak bio narodni heroj. Da bi dobio nagradu u Crnoj Gori moraš biti na nečijoj strani. Ja nikoga ne mrzim. Ali dovoljno je da zbog toga što nikoga ne mrzite vas proglase neprijateljem.  I sport smo ispolitizovali. Sport je, znate, jako sredstvo. I Hitler je Olimpijske igre koristio za promociju nacizma.

Koja je veza između bokserskih rukavica i pera, ringa i poezije?

-Pa veza je srce. Ne možete pisati bez srca, a teško možete u ringu stati ako nijeste srčani.

Zašto ste tek nakon nekoliko decenija pisanja objavili svoju prvu knjigu?

-Dosta kasno sam objavio prvu knjigu-poeziju “Balkanski feniks” 1997. godine. Rano sam počeo da pišem. Od djetinjstva, kao i većina, od platonskih ljubavi. Životne situacije su kasnije same tražile da stavim to na papir. Inspiraciju nalazim razmišljajući o životu, proteklim godinama i događajima. S jeseni, kad kiša počne da pada, onda se pojave sjećanja i emocije. I onda je to pravo vrijeme za pisanje. I slikari kažu da im je jesen najljepše doba.

S obzirom na pjesničku dušu, nameće se samo pitanje o ljubavi u mladalačkim danima. Naš sagovornik kaže da smo mi ,,bili i ostali jedna konzervativna sredina”.

-Čovjek je tada mogao da misli o ljubavi i da je ima jedino ako se oženi. Ne želeći da pominjem neke nedostojne situacije, ali pričam o pravim ženama. E sad, bili su tu neki gradski zavodnici, znalo se koji su to. I danas smo mi konzervativni. To se vidi kad se malo proputuje svijet.

 

Svoju suprugu Larisu, upoznao je u Podgorici, dok je bila trener mladih rukometašica. Larisa je elektroinženjerka, a u Rusiji je bila član reprezentacije, zbog čega je dobila status majstora sporta.

-Rekao sam joj da sam pjesnik i bokser. Ona je odgovorila: “Još jedan?” Jer svako joj se ovdje tako predstavljao. I ona je mislila da ja pripadam toj feli, sve dok se nije kasnije uvjerila da sam bivši bokser koji piše poeziju.

Zoran danas trenira rekreativno. Šeta na Gorici i Ljuboviću. Posjećuje i mečeve mladih boksera.

-Ima jedna djevojčica iz Budve. Ona je dva puta osvojila šampionat Evrope. Kad ona boksuje, svi stari treneri, bokseri, nebitno odakle su, svi stanu i zabezeknuto gledaju u nju. Tako boksuje savršeno. Koordinacija pokreta, kretanje, ruke, noge, kontra udarci, ta mala boksuje – to je nevjerovatno! Nevjerovatan talenat. E sad, mi smo robovi predrasuda. U moje vrijeme žene nijesu boksovale-napominje Zoran.

Za kraj razgovora naš sagovornik najavljuje tri nove knjige. Prva koja bi trebala uskoro izaći je “Kob”, po nazivu jedne od priča iz kompilacije dosadašnjih. Do tada, on posjećuje  promocije i prati rad drugih kolega po peru. Slobodan stih ne voli. Pjesma, kaže, mora biti pjevljiva, u rimi.

M.Sekulić

Foto: Boris Šekularac/privatna arhiva

One Response to PORTRET BOKSERA ZORANA RADONJIĆA: U životu je kao i u ringu, bole niski udarci

  1. Dejan

    2. Septembra 2019. u 10:40

    Zoran je tipičan predstavnik neuspjelih sposobnih ljudi iz generacija koje nijesu bile naučila da bezrazložno mrze