SeaDance
KOLUMNE

MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA: Dijana je stajala kao upozorenje, prelijepa i snažna u krhkom tijelu

U Srbiji je od posljedica karcinoma grlića maternice u 33. godini preminula prekrasna djevojka Dijana, Anđelina Džoli iz našeg sokaka. Za javnost i medije zasigurno važnije da je bila Miss Evrope, za nju lično vjerovatno najvažnije, ono što je tek ovlaš spomenuto da je do 33. godine završila uspješno Farmaceutski fakultet i Ekonomski fakultet.

Dijaninu borbu zadnjih godina sam pratila kroz sjajan blog kojeg je vodila nakon saznanja o bolesti, kao i kroz sve momente javnih istupa kad je do srži iskreno dijelila sve ono što joj se dešavalo, ukazujući na važnost pregleda, uzimajući tako kormilo putokaza, snage i uzora za mnoge od nas što smo deverali sa istim sranjem.

Sjećam se kako joj je jednom poslovično zloban naš mentalitet kojim se u drugim prilikama volimo kititi da je srdačan, gostoljubiv, nigdje nas na svijetu tak'ih nema (jašta nema, što je reko kultni trener Vahid Halilhodžić – ima, ima, samo ti nisi bio!), taj i takav zloban, maliciozan i jedvačekajući da je nekom gore kao opravdanje za svoj vlastiti život, mentalitet rekao – Zašto se sređuješ kad ionako znaš da umireš?

Prije nekog vremena, jedna je pacijentkinja iz BiH pisala u medijima kako ju je na jednom šalteru dočekao zloban i maliciozan našeg “niđe vakog” mentaliteta komentar – Nek si se ti našminkala, a imaš rak!

Ovih dana ljeta prebacujem manje-više uspješno gumenu protezu iz grudnjaka u kupaći kostim i obratno po nekoliko puta. Nekad sam Aragonski zamak i Bastilja i Troja, kralj Kotromanic i čitava Srebrenik tvrđava, nekad sam Rocky Balboa koji mi viče u potiljak, u onoj sceni na ulici sa sinom, kao da u mom kutu ringa stoji – It's about how much you can take and keep moving forward, that's how winning is done!

Nekad sam, tek nekad, ali valja i to reći, trijessedmogodišnje derle kojem je odrezana sisa u bolesti zvanoj rak i kojem treba stotinu zagrljaja u jednu rupu ubaciti da bi se izravnao ponor od pustoši omeđene rebrima ko radijatorskim.

Nekad će doći ljeta, nitko te nije pitao, a doći će, da se nećeš više brinuti zbog celulita na plaži nego jer nemaš sisu. Nekad će doći ljeta, nitko te nije pitao, a doći će, da se nećes više brinuti što nemaš sisu, nego sto nemaš više ni ljeta, ni zime. Jer ćeš biti pokopan, jebiga. Pričaće ti iznad glave natovarene sa gomilom kretenskih ikebana i cvjetnih vijenaca na kojima su ispisane srcekidajuće poruke onih što su licemjerno jedva čekali da se iz života ispišeš, poslovično zloban naš mentalitet što te za života podapinjao kako je stigao, da si bio divan i krasan i najbolji, i da ti je to groblje dje te ostavljaju baš lijepo, nigdje nema takvog, a Vaha će se smijati iza oblaka i ponavljati levatima – Ima, ima, samo ti nisi bio!

Nositi žezlo borbe s karcinomom osvjetljavajući stigmu i tabue karcinomske na ovim prostorima je rđav pos'o. Zna to svako ko se bori. I s karcinomom, i tabuima, i ovim prostorima. Sve tvrđave svijeta nijesu tako nepokoreno jake kao ljudi kojima saspu tu dijagnozu u čelo. I nije to jer su neki heroji, o kako mrzim kad tu riječ “heroina” zakače za mene koja se bojim, što reče Balas, samo dvije stvari – svega i svačega; prosto takav postaješ jer ti drugo ne preostaje, jer te život izaziva na bespoštednu borbu u kojoj nema možeš li, nego moraš.

Dijana je stajala kao upozorenje, prelijepa i snažna u krhkom tijelu, ispred juriša uskogrudnog mentaliteta, ponavljala predrasude koje su joj govorili čak i liječnici, da zaboravi život i sve što je radila, sve je gotovo, jer jebiga – rak. Slušala je i nije davala pet para na njihovu priču. Ima nešto toliko sretno u toj nesreći, stanje svijesti koje su iskusili samo oni što su prošli taj pakao, spoznaja da živis drugo poluvrijeme, da živiš ostatak svog života, i živiš ga kao nikada ranije. I sve si što lafo ne smiješ, i sve ćeš što lafo ne možeš. Samo je to sloboda. Biti toliko smrtan, prihvaćajuće smrtan do istinske slobode.

O ljubavi još dozvoli da ti nešto kažem. Možeš li osobu s kojom jesi zamisliti u bolnici, na cijevčicama, krvavog i upišanog, u jod postoperativni zamazanog, možeš li ga zamisliti u zavojima, kako uči iznova hodati, bez bilo kojeg ekstremiteta, kako stavlja protezu u noge ili u sise, možeš li ga zamisliti ćelavog od hemoterapije, ispovraćanog, oslabljenog toliko da je vreća banana osjetno teža od njega, možeš li ga zamisliti smežuranih mošnji, dementnog, možeš li zamisliti da ga je uzeo Alzheimer ili Parkinson ili bilo koji zvučni jaran, možeš li zamisliti da ga nosiš na wc kao kilo banana da nosis?

A vidiš li sada sebe tu? Ako te nema u toj slici, to što živiš nema veze s ljubavlju, jebiga i izvini što ti ja to kažem.

Jer kilo banana ima pogled Rockyja samo radi ljubavi.

To ne liječi međugorska Gospa, organska prehrana ni svi onkolozi svijeta. Samo sto zagrljaja preko radijatorskih rebara.

 

Martina Mlinarević Sopta

Izvor: Facebook