DRUŠTVO SLAJDER
DR MARINA ROGANOVIĆ O BOLESTI ZAVISNOSTI: Liječenje je dug i naporan, ali ne i nemoguć proces
Foto: Marjan Apostolovic/Shutterstock
Liječenje bolesti zavisnosti od narkotika je težak, kompleksan i dugotrajan proces ali nikako nije nemoguć ili neuspješan, kaže za MNE magazin dr Marina Roganović, spec. neuropsihijatar, subspecijalista za bolesti zavisnosti. Ona ističe i da je najvažnije zavisnika pridobiti za tretman i dovoljno dugo ga zadržati u nekom od tretmana te da je za njega, porodicu i uopšte zajednicu najgore da je na ulici.
Kako ona kaže, u Psihijtarijskoj bolnici Dobrota u Kotoru, na hospitalni tretman dolaze obično zavisnici u kasnijoj fazi te bolesti, a po uputu izabranih ljekara ili nadležnog psihijatra.
-Dolaze i zavisnici kojima je izrečena sudska mjera obaveznog liječanja narkomanije, zbog nekog krivičnog djela koje su učinili, nakon vještačenja od strane vještaka psihijatra.
Dr Roganović objašnjava da ne postoje precizni podaci o polu i dobu svih pacijenata, ali da roditelji nerijetko dovode djecu na razgovor.
-S obzirom da sam jedini subspecijalista za bolesti zavisnosti, roditelji dovode djecu na razgovor sa uputom, ali ne i na liječenje jer se u Psihijatrijskoj bolnici po zakonu ne mogu liječiti osobe mlađe od 18 godina. Za savjet su dolazili roditelji sa djecom od 14 do 16 godina, ali na hospitalni tretman najčešće dolaze oni starosti od 30 do 40 godina, dok su najmlađi imali 24 ili 25 godina. Na razgovor dolaze zavisnici oba pola, a na hospitalni tretman samo muškarci jer je odjeljenje za bolesti zavisnosti isključivo muško – kaže naša sagovornica.
Na pitanje kako mladi najčešće završe „u svijetu droge“ ona objašnjava da uzroke ove bolesti možemo tražiti u funkcionalnosti porodice i škole, dostupnosti droge ali i biopsihološke dispozicije djeteta, okruženju u kojem dijete živi a koje uključuje izbor vršnjaka sa kojima provodi vrijeme, trendove i sl. Ona dodaje da su visoko rizični adolescenti koji imaju pozitivan stav prema drogama i koji će ponuđenu drogu prihvatiti bez ikakvog otpora i stvoriti sliku lijepog iskustva koje žele da ponove.
-Moram da istaknem da u posljednje vrijeme mladi koji su pod rizikom a koji, kako kažemo, „flertuju sa psihoaktivnim supstancama“ imaju veoma pozitivan stav prema marihuani. Najčešća rečenica koju čujem od njih je: „Svi puše travu, ona je u svijetu dozvoljena, to je super, dobro se družimo uz alkohol i travu“ i slično. Nažalost, većina zavisnika od heroina koji se liječe u našoj bolnici počeli su zavisnost upravo sa marihuanom, a isto pokazuju i svjetski podaci. Ističem da je potrebno obratiti pažnju na djecu nižeg samopoštovanja, djecu sa anksiozno-depresivnim poremećajem jer bi takva djeca mogla lako da izaberu drogu kao vid samoliječenja. Takođe, u rizičnu grupu spadaju djeca sa poremećajem ponašanja koje može upozoriti na mogućnost razvoja poremećaja ličnosti ili mogućnost razvoja psihoze – kaže dr Roganović.
Kako ona objašnjava postoji i porodično okruženje u kojem mladi imaju probleme i iz kojih traže izlaz, a to su tzv. razorene porodice ili porodice sa poremećenim odnosima u kojima nema adekvatne komunikacije, porodice bez ljubavi, bez razumijevanja, zatim porodice u kojima su djeca izložena zlostavljanju, stresu i slično.
-Pored navedenog treba obratiti pažnju i na način vaspitanja djece. Postoje loši modaliteti vaspitanja, kao što su suviše zaštitnički odnos sa posesivnim odnosima koji ne daju djetetu mogućnost da razvije svoj identitet, a time slabi otpornost na negativne spoljne uticaje. Postoji i preliberalni pristup bez jasnih granica i sa preranom i naglom separacijom, uz osamostaljivanje bez ikakovog nadzora što može biti rizik za uzimanje psihoaktivnih supstanci (PAS) – kaže naša sagovornica naglašavajući još jednom važne uzroke za ulazak u bolesti zavisnosti kao što su: loši odnosi u porodici, nedostatak vaspitanja i povezanosti djeteta i roditelja, agresivno ili previše povučeno ponašanje djeteta, neuspjeh i napuštanje škole, izbor drugova koji su skloni uzimanju droge ili lošem ponašanju.
Ako govorimo o uspješnosti liječenja, dr Roganović ističe da nema statističke podatke, ali i da je potrebno postaviti pitanje šta za nekoga predstavlja uspješno liječenje. Ona ističe da kod korišćenja PAS, „nalog“ da se uzme supstanca dolazi iz kore velikog mozga, tačnije iz prefrontalnog korteksa koji je zadužen za logične procese i u toj situaciji ličnost kontroliše i početak i prestanak uzimanja PAS angažujući svoje racionalno-voljne kapacitete.
-Kod već uspostavljene zavisnosti, potpuno drugačiji mehanizmi su angažovani prilikom uzimanja supstanci. Tada „nalog“ da se uzme droga dolazi iz nižih, supkortikalnih centara mozga i osoba ne može voljnom kontrolom uticati niti na početak, a još manje na prekid uzimanja droge. Ovakva situacija se često viđa kod razvijene zavisnosti, gdje je zavisnik potpuno „kontrolisan“ supstancom od koje je zavisan – kaže ona.
Prema njenim riječima, direktorica National Institute on Drug Abuse (NIDA) u SAD-u dr Nora Volkov, često naglašava da su zavisnosti ustvari bolesti mozga, a poenta te konstatacije je da se kao takve mogu liječiti. Poznavanje mehanizama koji leže u osnovi neurobiologije adikcija nam pomažu da ih adekvatno tretiramo.
Dr Roganović objašnjava da je zavisnost od droga hronična bolest, gdje su recidivi bolesti prisutni u gotovo istom procentu kao i kod astme, šećerne bolesti ili arterijske hipertenzije, a pacijenti se ponašaju veoma slično u sve četiri navedene bolesti: ne slušaju savjete ljekara, nastavljaju sa štetnim ponašanjem iako su svjesni posljedica i ne uzimaju ljekove kako im je preporučeno. Ona ističe da nema univezalno uspješnog tretmana primjenjivog za sve pacijente.
-Liječenje mora biti lako dostupno, a jako je važno zadržavanje pacijenta u programu. Efikasan program liječenja mora uzeti u obzir da pacijenti imaju različite potrebe i očekivanja i prilikom pravljenja terapijskog plana to treba imati u vidu – kaže ona.
Ako govorimo o procesu liječenja, naša sagovornica objašnjava da je najvažnije rano prepoznavanje bolesti zavisnosti, liječenje kod stručne osobe u sistemu zdravstva, učešće porodice ali i šire sredine i najvažnije – razvijanje motivisanosti zavisnika da se liječi.
-U toku liječenja važno je uraditi dijagnostiku i psihičkog i somatskog stanja pacijenta jer je to bolest koja je često povezana sa nizom drugih mentalnih oboljenja, a ujedno i bolest koja izaziva niz somatskih posljedica koje takođe moramo da tretiramo. Boravkom na našem odjeljenu zavisnici prolaze kroz psiho-edukaciju tokom koje se upoznaju sa prirodom svoje bolesti, njenim posljedicama i kako da preuzmu odgovornost i promjene ponašanje – objašnjava ona.
Poznato je da je bolest zavisnosti bolest čitave porodice, a dr Roganović savjetuje da porodica mora da se uključi jer ako se i oni ne edukuje o bolestima zavisnosti, neće doći do promjena, te će zavisnik po povratku biti izložen raznim pritiscima koji mogu da ga uvedu u recidiv.
Za one koji se u ovom momentu „bore“ protiv bolesti zavisnosti, dr Roganović savjetuje da se jave izabranom ljekaru koji će ih uputiti nadležnom psihijatru i započeti liječenje.
-Za one koji su prošli hospitalno liječenje, u zavisnosti od težine posljedica, važno je da nastave ambulantni tretman kod nadležnog psihijatra ili da nastave rehabilitaciju na Kakarickoj gori, nekoj drugoj komuni ili da uđu u program supstitucije metadonom ili buprenorfinom koji postoje u domovima zdravlja. Savjetujem i da se liječenim zavisnicima pruži podrška, a da se moguće novi recidiv prepozna i spriječi i to bez prebacivanja i razočarenja jer, kao što sam već napomenula, moramo prihvatiti definiciju da je to hronična recidivirajuća bolest – navodi ona.
Ono što, kako ona kaže, predstavlja problem odjeljenja za bolesti zavisnosti u Dobroti je nedostatak mjesta.
-Sa devet kreveta ne možemo liječiti sve narkomane u Crnoj Gori, a posebno u situaciji kada su prisutni uglavnom zavisnici sa izrečenom sudskom mjerom. Nigdje se zavisnici sa sudskom mjerom ne liječe u hospitalnim uslovima, već u zatvoru ili ambulantno. Nemam ništa protiv tretmana zavisnika u našoj bolnici, ali da to bude uz adekvatnu saradnju i samog pacijenta ali i sudova koji izriču mjere. Problem nastaje u trenutku kada zavisnik nije motivisan za liječenje već je motivisan samo da prekrši kućni red, a pošto je sudski pacijent ne možemo ga otpustiti i time onemogućava svoje liječenje, ali što je još važnije i liječenje drugih koji to žele – kaže dr Roganović.
Na kraju, ona ističe da je za Crnu Goru prirotetno da se napravi jedan Centar za liječenje zavisnika.
-Time bi se riješila dva ključna problema. Jedan je nepostojanje odjeljenja za liječenje žena zavisnika, a drugi je mogućnosti liječenja i drugih zavisnosti – od kocke, kompjutera i sl – zaključuje ona.
M.L.
Najnoviji komentari