KOLUMNE

ASKINA PRIČA: Niko živ na ovom svijetu ne bi umio da izmisli nešto toliko lijepo

Da sam te izmislila, imala bi ravnu plavu kosu ili crne lokne. Tvoj nos bi bio pravi – mirisao bi proljećne mirise i osjećao dobre ljude. Na ove druge bi te na vrijeme upozoravao. Usne bi pratile liniju misli. Govorile bi samo ono što ne može da povrijedi ni tebe ni druge. Prstima bi doticala tuđa srca.

Da sam te izmislila, vjerovatno bi se budila i pjevušila dok kuvaš kafu. Imala bi čas 15, čas 27 godina, i uvijek bi slavila 1. rođendan za svoju mamu. Igrala bi se u parkiću ili na terasi jednog nježnog dječačkog srca. Bila bi oprezna u čije spavaće sobe ulaziš.

Znala bi, tako lijepo izmišljena, kako se lijepo korača, ali da je najvažniji slobodan korak. Trčeći ili lebdeći. Ako poželiš, mogla bi i da letiš u toj mojoj izmišljotini. Izmaštana, šaljivo namrštena, jela bi sladoled isključivo supenom kašikom čak i u novembru. Čaj od nane, nezaslađen i hladan, pila bi oko ponoći svake druge avgustovske noći.

Da sam te izmislila, ti se sigurno ne bi noćas budila u 3h ujutro i plakala jer je mama otišla do kupatila. Ne bi te plašio ni mrak, ni moja prazna strana kreveta. Bila bi neustrašiva i hrabra.

Ali nijesam te izmislila. Jer niko živ na ovom svijetu ne bi umio da izmisli nešto toliko lijepo. Ti si još beba, djevojčica čija kosa mijenja boju na suncu. Tvoj nosić nespretno miriše cvijeće i gnjuri po mom vratu. Zbog toga vjerujem da imaš osjećaj gdje se krije najdragocjenija ljubav. Pomalo gordo maštam da u meni prepoznaješ dobru osobu.

Tvoje usne prate liniju misli. Govoriš „mama“, „tata“, „baba“ i „’ajde“. Ti si moj najveći tjerač. Kad sam umorna kažem da si moj lični gonič robova. Znam, ti goniš dobrotu u meni da ispliva na površinu. (Iako biti dobar nije uvijek preporučljivo u ovom svijetu).

Prstićima od nekog nadljudskog materijala dotičeš moje srce. Ono zbog tebe preskoči svakog dana bar tri puta.

Nijesam te izmislila, ali ti ipak pjevušiš, gugučeš, govoriš na nekom svom jeziku. Porašćeš. Bićeš blesava tinejdžerka i ozbiljna studentkinja. Ispijaćeš litre kafe iza zatvorenih vrata nadvijena nad knjigom. Ja ću se čuditi, jer otkad to bebe piju kafu? Otkad to bebe govore: „Mama, pusti me na miru, vidiš da nam je opet dala kontrolni!“ ili „Ne mogu ni ovog vikenda da dođem, imam kolokvijum sljedeće nedjelje.“

I tako sva važna i velika, dozvolićeš da te poljubi neki frajer iz starijeg razreda u istom onom školskom parku u kom si igrala školice i brojala zvijezde padalice. Neko vrijeme ćeš brojati zvijezde u njegovim očima, dok ti ne slomi srce ili ti njemu lijevo prozorsko staklo na duši. Bićete klinci, kao u pjesmi Mike Antića, ti ćeš patiti iza zatvorenih vrata zagrljena nekom baladom. Tješiću te mini sendvičima i svojim stidljivim ulaskom u sobu.

Tu negdje poslije sedmog kontrolnog u drugoj godini gimnazije, i tebi će postati jasno da je sloboda jedini imperativ u životu. Poletjećeš mi bez osvrtanja u neka nova neba i snove. Pravićemo se da se ne razumijemo, jer tako to majke i ćerke rade. Bar do mature.

Onda ćeš se mrštiti, kasniti, demonstrativno napuštati sobu. Pa ćemo opet da se grlimo pogledima iznad činije sa sladoledom. Na kraju ćemo izvesti tradicionalnu borbu supenim kašikama. Pustiću te da pobjediš. Tata će te dugo zbog toga zezati. Unaprijed se zbog toga smijem.

Znaš, malena, da sam te izmislila, ne bi bila ni upola lijepa kao što si u zbilji. Jer niko živ na ovom svijetu ne bi umio da izmisli nešto toliko lijepo. Čak ni tvoja mama.

Samo ti lepršaj nevidljivim krilima. Izmaštana. Voljena. Rođena.

Pročitali ste Askinu priču. Legenda kaže da postoje priče koje ne daju odgovore na vaša pitanja, ali čije riječi možete da osjetite. U takvim pričama vježbate životnu magiju. Takva je Askina priča.

Autor: Srbijanka Stanković

Izvor: lolamagazin.com

Facebooktwittergoogle_pluspinterest