ART SLAJDER

NAJČITANIJE U 2016: Vida Ognjenović: Živimo u moralno i umno prilično rudimentiranom svijetu

12.01.2017. u 8:15

    Uvaženi čitaoci,  podsjetićemo vas na neke od tekstova koji su bili najčitaniji tokom protekle godine. Izbor za danas je intervju sa književnicom Vidom Ognjenović koji smo objavili u februaru 2016.

Književnica, rediteljka, humanista, predsjednica srpskog PEN centra Vida Ognjenović dama je od riječi i djela. Ova međunarodno poznata intelektualka, predavač na univerzitetima širom svijeta, dobitnica brojnih književnih i pozorišnih nagrada, rođena u Dubočkama kod Nikšića, rijetko daje intervjue. Za  Montenegro magazin pristala je da otkrije djelić svog promišljanja o sebi i svijetu u kojem živimo.
Koliki je značaj knjige danas i da li Vi u današnjim piscima prepoznajete nekoga ko će ostaviti trag?

– Ako je riječ o književnom tragu, a ne o porodičnom, ili drugim tragovima koji ne moraju biti javni, onda mogu da kažem da je svako savremeno nagađanje o tome varljivo. Jeste da neko kultno djelo moje generacije, već ništa ne govori onima koji se tek upoznaju sa književnošću. No, to ne znači da će tako i ostati, jer mogu da ga otkriju po nekoj srodnosti oni koji tek uče slova.

I naše je vrijeme skidalo prašinu sa nekih zaboravljenih pisaca, ali i pozlatu sa onih čija je književnost nije zaslužila, već osvojila nekim, često neknjiževnim razlozima. Ipak ostaju djela pisaca koji nisu dozvolili da ih tema, ma koliko sama po sebi atraktivna, oslobodi odgovornosti za njenu književnu vrijednost, a prolaze ona koja su svoju vrijednost zasnivala na estradnim poenima. Mnoštvo je knjiga, kao što dobro znamo, koje su nadživjele i surove negacije i usijane salve svoga vremena i to je ohrabrujuće. Sigurna sam da ima takvih i među sadašnjim. Želim da neki pisci koji su mi bili i ostali uzori, budu to i onima koji dolaze u književnost, ali hoće li se i kako naši književni tragovi čitati u budućim vremenima, teško je predvidjeti. No, sudeći po savremenoj literaturi, imaće širok izbor, to tvrdim.

Riječ je ono što čini pisca, što čini čovjeka. Kako pamtite odrastanje u Dubočkama i riječi koje ste čuli?

– Ne pamtim svoje najranije godine života koje sam provela kao dijete u rodnom selu. Pamtim samo svoje odrastanje u Vojvodini, ali Dubočke sam ponovo otkrila kao maturantkinja osmogodišnje škole. Tada mi je sve zvučalo kao narodna pjesma, svi su, činilo mi se, govorili u desetercu. Moj otac je znao ,,Gorski vijenac“ napamet od korice do korice i ispravljao nas kad bi neko od nas nešto pogrešno citirao. Ja sam jednom, više onako da pokažem svoje znanje, podsjetila kako je Negoš rekao: Blago tome ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi. A on je samo strogo dobacio: Imaš jedno „a“ viška. Kako, pitala sam. Tako fino, nije dovijeka, nego dovijek, rekao je i ponovio taj distih skandirajući slogove. Uvijek se toga sjetim kad neko sa tim viškom „a“ citira te ili neke druge Njegoševe stihove. To je nauk iz Dubočaka. Tamo sam ponovo, kako bi sad rekli, uživo slušala neke riječi iz rečnika moje bake, za koje sam već znala da su, recimo, talijanizmi (tavulin, pjat, portik, forca, pjaca), ili turcizmi (vakat, džezva, pazar, ajvan) i sve mi je to djelovalo poetično i zanimljivo. I sve je to neosjetno prešlo u moj rečnik. Jeste, kao što kažete, jezik čini pisca.

Postdiplomske studije započeli ste na Sorboni. Svijet su prethodne godine potresle posljedice terorističkih napada u Francuskoj. Što se to dešava sa svijetom?

– Svijet je ovaj tiran tiraninu, kao što kaže pjesnik, čije slogove cijenim, eto to je sad došlo do izražaja u ovom našem, tehnički usavršenom, a moralno i umno prilično rudimentiranom svijetu. Tehnologija je na mnogo načina  svela jezik na najnužnije, sve je ubrzala, a misao i osjećanje usporila. Dijalog se vodi uglavnom oružjem i to manje više u poziciji kad je jednoj strani oružje slabije ili pak nije uopšte naoružana. Civili su u naše vrijeme najmasovnija kolateralna šteta te podivljale ratne pijanke. Teroristi su, po svemu sudeći, direktni rezultat tehnološkog pohoda na humanizam. Neko je tu skoro lijepo rekao da se za trenutak osjetio slobodnim na službenom putu, jer je zaboravio da ponese laptop. Jeste, to se može zvati jednom vrstom slobode, jer mi smo zavisnici od ekrana odnosno od power point-a, od tog tehnološkog civilnog oružja koje je u nešto većim dozama, takođe ubitačno.

Znamo, naravno, ljudi su se sukobljavali i u ratu i u miru, tokom čitavog postanka, ali u ovo naše digitalno vrijeme međusobno ubijanje je postalo ispunjavanje nekog naučno-fantastičnog eksperimenta, pa tim više djeluje  zastrašujuće u svojoj destilisanoj ubilačkoj sterilnosti.

Tokom stvaralaštva inspiraciju ste imali i u velikim ženama o čijem se značaju malo govori Isidori Sekulić i Milevi Ajnštajn. Jakim ženama, heroinama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Da li se išta promijenilo od tada do danas što se značaja žena u umjetnosti tiče?

– Promijenilo se i to mnogo toga. Danas su znatno drugačiji društveni odnosi, i okolnosti pod kojima žene žive i rade. Ni tradicionalno nasleđe nije onako tvrdokorno i diktatorsko, manje je tabua, manje nepravde. Uzmite na primjer Milevu Marić, docnije Ajnštajn. Sto i tridesetak godina nije mnogo, a samo je toliko prošlo, otkad se ona kao devetnaestogodišnji djevojčurak pojavila na prijemnom ispitu za politehničke studije na ciriškom Univerzitetu koji je bio jedan od liberarnijih u Evropi. Po razlikama reklo bi se da je to bilo prije trista godina. Svega dvije djevojke su prije nje upisale takozvane muške studije. Jedna u Parizu, na hemiju, Marija Sklodovska Kiri i jedna na matematiku Sofija Kovalevska, ako se ne varam. Milevin upis na politehniku je bio ravan čudu,  kao da je u paklu otvorena prodavnica sladoleda. Danas statistike pokazuju da univerzitete u svijetu i pohađa i završi više žena nego muškaraca. Isidora Sekulić je početkom prošlog vijeka otišla na jedno duže putovanje po Norveškoj, nama tada najmanje poznatoj skandinavskoj zemlji. Napisala je o tome vrhunski putopis u kojem je studiozno i nadahnuto opisala i ljude, podneblje i svoje doživljaje u toj zanimljivoj sredini. Kod nas je to dočekano hladno, čak sa izvjesnim podsmjehom. Drugačiji je bio model uspješne žene u to vrijeme. Znate  ono, kuća, djeca, kuhinja, dočekaj, isprati, tresi, mesi i po mogućstvu ćuti dok te neko nešto ne zapita. Isidora je i tada od tog modela znatno odudarala. Danas je ona klasik naše književnosti, brojne škole i dvije književne nagrade nose njeno ime, a njena mermerna statua stoji na trgu blizu nekadašnjeg njenog staništa.

Dakle, žensko pitanje je danas sasvim drugačije, bar u zapadnoj kulturi kojoj i mi pripadamo. Ni u američkom radnom pravu više ne važi pravilo da su žene manje plaćene od muškaraca za isti posao. I to je danas prošlost, mada ne tako davna. No, ima kultura gdje položaj žene nije promijenjen. Čak ako je u nekom periodu i bio, sad je to u mnogim muslimanskim zemljama vraćeno na raniji status. I to u većini slučajeva sa pristankom žena. E sad, borili smo se i još ta borba traje, za to da pravo izbora treba da bude jedno od značajnijih ljudskih prava. Vjerujem da žene rjeđe same dolaze do toga da to bude njihov izbor, već su vaspitavane tako da im se taj izbor utuvi u glavu. Treba vremena i energije da se to promijeni i nadam se da će to biti upravo voljom žena.

Rekli ste za ,,Blic“: ,,Budućnost je duboko uslovljena svim komponentama prošlosti.“ Ne samo budućnost države, već i budućnost čovjeka, budućnost čovječanstva. Od prošlosti se ne može pobjeći?

– Da, čovjek se razvija od djeteta do odraslog, a i kao odrastao razvija se u zrelu ličnost pod različitim uticajima i životnim okolnostima. To je to pitanje ličnog identiteta. Nije nama sve urođeno, mnogo toga je stečeno. U tom sticanju sistem prepoznavanja je donekle uslovljen prošloću. U stvari više nego našim slobodnim istraživanjem. Dijete počinje od malih predispozija na koje kalemi to što može da nađe i dobije iz sredine u kojoj odrasta. I tako dalje. Nema tu ništa nejasno, ali mi ponekad nasilno preinačujemo i svoju prošlost a time i svoju budućnost. Nasilno to znači bez znanja i svijesti o činjenicama koje nas uslovljavaju i tako koračamo unazad i time zaostajemo za vremenom koje nam je određeno kao budućnost.
Izgovorena riječ odlazi u vazduh, a pisana ostaje kao svjedočanstvo, kao opomena, kao ljubav, kao borba, kao istina, kao sloboda. Što za Vas znači riječ?

– I kao metafora i kao jezik, riječ je najznačajnija humana moć. Jezik je najprije najobuhvatnije sredstvo prepoznavanja svijeta, kao i imenovanja njegovih pojava, a zatim i izražavanja cjelokupnih saznanja o njemu. Uz to, jezik je najsavršenije sredstvo komunikacije među ljudima. I tačno kao što kažete, pisana riječ jeste sažetak ljudskog iskustva i ona ostaje kao način produžavanja komunikacije u vremenu.

Da li nasljeđe znači i slijeđenje?

– Ne, to nisu sinonimi. Nasljeđe je nešto na šta nemamo uticaja, u koje se upisujemo, a naša je odluka kako. Odnosno mi biramo da li i šta ćemo iz nasleđa da slijedimo i na koji način.

Kako je biti umjetnik među političarima?

– Ne znam, ne radim među političarima, već među svojim kolegama umjetnicima. Jednu političku grupaciju podržavam zbog njenih ideja i to smatram da je dobro. To je poželjan položaj. Umjetnik treba da utiče na političku odluku. Obrnuto bi bilo dosta opasno da se političar miješa u umjetničke poslove. Političarima nedostaje mašte i volje da djeluju u dosluhu sa kreativnim idejama, da ih ne savjetuju klimoglavi karijeristi, već slobodni ljudi kojima se svijet ne završava na obrisima sopstvene sjenke.

Zašto ste se odlučili za pisanje i režiranje?

– Ne znam. Ne bih rekla da je to bilo pitanje neke odluke. Naprosto slijedila sam svoja žestoka interesovanja koja su se razvijala u neku unutrašnju prisilu tipa ili – ili. Jednom sam razgovarala sa prijateljima o tome šta bi bilo da nas nisu primili na fakultete koje smo završili. To su bili ozbiljni prijemni ispiti. Bilo je zanimljivih pretpostavki, šala i dosjetki. Ja sam rekla, da nisam primljena, išla bih opet. A ako bi i tada pala, tada bih išla opet i tako do današnjeg dana. U junu bih išla da polažem četrdeset peti put, rekla sam. Nisam se mnogo šalila.

Šta je to novo na čemu radite, šta Vam ovih dana preokupira pažnju?

– Pišem novi roman, radim sa studentima što me veseli, čitam knjige, razgovaram sa prijateljima i poznanicima. Razmjenjujem službene, prijateljske i ljubavne elektronske poruke, slušam muziku, pričam sa rodbinom… O nečem razmišljam… Moj mali imenjak, Vido, dvoipogodišnji unuk moga pokojnog brata, kaže: Nesto sam lazmislao zasto ne idem u vltic u subotu… I moja se razmišljanja kreću oko toga zašto nešto nisam uradila i koliko kasnim.

 

Izjavili ste: ,,Tako naše društvo, u kojem je sve dozvoljeno ako je korisno, uz časne izuzetke koji imaju male šanse, izjednačava stručnjake i mešetare, znalce i pozere, lažove i delioce pravde, lopove i pokradene. Kazne za nepočinstva se bilježe kao izuzetni uspjesi sudstva, a ne kao obavezna redovna praksa i nerijetko nacionalna pripadnost amnestira nedjela. E pa, kad pronađemo lijek za ove endemske boljke, bićemo civilno društvo.“ Vaš komentar, odnosno, kada mislite da će desiti promjena, boljitak?

– Ne vjerujem da vi slučajno navodite neko moje kritičko mišljenje, ili bolje reći ogorčenje, ako ne bi bilo suviše pretenciozno da kažem  „dijagnozu“ od prije nekoliko mjeseci. Kamo sreće da su u međuvremenu nagle promjene nabolje uveliko porekle to što sam nedavno pričala. Lako bih se i vrlo rado izvinila i vama i vašim čitaocima za to što sam previše strogo ocijenila jednu krizu. Ali zato što i sami znate da se sve to što sam rekla odnosi i na ovaj trenutak, pitate me: Kad mislim da će se desiti promjena, boljitak?  Možda bih u nekom dužem razgovoru imala po neku ideju na temu kako bi i šta trebalo uraditi, recimo u prosvjeti, kulturi i zdravstvu, a to su tri otvorene rane društva ovog regiona. Ali na pitanje kad, ne bih se usudila da odgovorim. Možda jedino sofizmom koji glasi: Onda kad uredimo prosvjetu, kulturu i zdravstvo, a prestanemo da lupamo o investicijama, blagostanju i maloj privredi pred nepismenim narodom dok on kupuje diplome koje  ničemu ne služe ni njemu, ni društvu, a svoju „kulturnu potrebu“ zadovoljava gledanjem „Parova“, a liječi se bokvicom i čajem od zanovijeti, u nedostatku ljekovitog bilja koje izvozimo u Albaniju. I onda kad prestanemo da domaćina koji ima  desetak ovaca i kravu, čiju jagnjad i tele proda nakupcima da bi nabavio brašno, zovemo mali privrednik. On je mali mučenik u socijalno nezrelom društvu koje izigrava moderni razvoj.
Bojana Radonjić