ART PREPORUKA
NEBOJŠA DUGALIĆ NAKON ,,KOŠTANE” U PODGORICI: Svi smo mi, bilo vjerujući ili nevjerujući, ranjivi na isti način
,,Santa Maria della Salute”
Nakon što je početkom mjeseca na Cetinju snimao kadrove za seriju i film Zdravka Šotre ,,Santa Maria della Salute” u ulozi Sime Matavulja, Nebojšu Dugalića publika je imala priliku da vidi i na ,,daskama koje život znače”, na podgoričkoj premijeri predstave ,,Koštana” u KIC-u ,,Budo Tomović”.
O načinu na koji je prikazao Mitketa u ovoj predstavi najbolje govore aplauzi za pjesmu i glumu u toku i nakon predstave.
Za MNE pričao je o učešću u predstavi, ulogama i životu.
Rekli ste: ,,Čovjek je tamo gdje mu je srce.” Gdje je Vaše srce?
– To sa čovjekovim srcem je uvijek otvoreno pitanje, pošto čovjekovo srce mijenja svoja mjesta i svoje sklonosti, naklonosti, želje i mijenja zapravo taj prostor gdje želi da bude. Svakako je to nešto određujuće, u smislu onoga šta čovjek poslije čini sa takvom umještenošću srca u određenom kontekstu. Mislim da je najvažniji prostor srca onaj gdje čovjek osjeća da sebe kreativno gradi, da život mu ima dinamički, stvaralački smisao, da nešto novo može da progovori, da nešto novo može da primi, prenese, da kaže, da se obrati nekome jer samo u tom prostoru se događa istina srca u razmjeni sa drugim. Onda srce osjeća da je na svom mjestu, pa gdje god da bude.
Kao Simo Matavulj u filmu/seriji ,,Santa Maria della Salute”
Kako ste dobili uloge Mitketa u ,,Koštani” , Sima Matavulja u ,,Santa Mariji della Salute” i Generala Živkovića u ,,Senkama nad Balkanom” i koliko Vam znači što su to bile baš te uloge?
– Nisam nikad niti gajio posebne želje prema ulogama niti jurio uloge nego sam uvijek puštao da one same dođu i svaka je došla tačno na vrijeme i kad treba i zašto treba i kako treba. Trudio sam se da to što me zatekne na tom putu uradim najbolje što mogu, vidim u tom prostoru šta je moguće uraditi, da to bude kreativno ostvarenje sa kojim bih ja lično bio miran da na njega stavim svoj potpis. Tako mislim da ću i ubuduće činiti. Svaka od tih uloga je na neki svoj poseban način značajna i značaj određene uloge se otkriva tokom samog procesa, jer mnogo toga se ne može unaprijed predvidjeti; kako će sama igra da povuče rješenja, značenja, nove nijanse i onda se tu čovjek uvijek sam iznenađuje šta sve neki tekst može da znači. To je ono što je ljepota i ta ljepota igre i nepredvidljivost rezultata je ono što je u ovom poslu lijepo.
Foto: Duško Miljanić
Kao vjernik, kako vidite teme u predstavi ,,Koštana”?
– Uvijek se trudim da postavim pitanje kada radim bilo koju ulogu o prirodi ljudske tame i čovjekove ranjivosti, jer u suštini svi smo mi, bilo vjerujući ili nevjerujući, ranjivi na isti način, iste nas stvari bole. Postoji samo razlika kako se prema tim ranama odnosimo. To što smo vjerujući ne znači da će nas manje boljeti ako nam neko priklješti prst. Vikaćemo podjednako kao i neko ko ne vjeruje. Mislim da je neki pravi hrišćanski odnos prema drugom čovjeku prije svega razumjeti njegovu ranu i probati da je razumiješ kao onu koja može biti i tvoja podjednako. Tako se trudim da tumačim svoje likove. Ne postoji nijedan grijeh na svijetu za koji svako od nas nije spreman. Ako je to već tako, onda mislim da je hrišćanski pogled na drugo biće, a time se pozorište i bavi, mi uvijek tumačimo nekog drugog kao glumci na sceni, da pokažemo kakva je njegova unutrašnjost. To da li će neko biti vjerujući ili nevjerujući, to je ipak dijelom i stvar božjeg promisla i to kada će Bog čije srce dotaći i kako i kojim putem, to niko od nas ne zna. Niko ne može biti siguran da li će možda neko ko nam sada izgleda kao najveći grešnik, jednoga dana prevazići u najsvetliju svoju stranu.
Bojana Radonjić
