KOLUMNE
DUŠKA JOVANIĆ: Skandal
Nisam ni u snovima mogla da pretpostavim da će riječ skandal doći na red u našoj, do te mjere vulgarizovanoj svakodnevici u kojoj je anonimnost postala nenormalna, neshvatljiva i skaredna, zbog čega se ljudi masovno puštaju u promet i, umjesto da odlijepe, samo pomisle: što mi se ovo nije desilo ranije?!
Jedini problem je što će sve to morati stalno da ponavljaju ne bi li ih se makar neko sjećao.
Odavno izbačeni iz života, kada poniženje postaje odskočna daska do zvijezda, oguglali na razuzdano, sablažnjivo, šokantno i u svakom smislu užasno ponašanje zbog kojeg novine dahću jer se boje da će propustiti zabavu, a moraju i tržišno da se dokazuju dok im neko ne javi da je vrijeme pravih skandala prošlo.
Taj pojam je već dugo u komi, osim što još jedino može stajati kao prefiks uz bilo koju imenicu u srpskom jeziku.
Inflacija skandala dovela je do toga da više ništa nije sklandalozno, pa ni pizdarija neke poznate ličnosti.
A nekad je skandal bio i samo izazivanje skandala, kako nas je učio veliki majstor riječi Jovan Ćirilov.
Šta se kao skandal može ponuditi generaciji djevojčica koje se na Fejsbuku takmiče u golotinji i ostalim vragolijama za odrasle?!
To više nisu nagađanja žute štampe, još manje nevjerovatno i nepristojno ponašanje koje zaprepašćene i nervozne poziva da skrenu pogled, već čudnovata simetrija velike društvene havarije u kojoj je razbijenom biću teško da sačuva stabilnost.
Iako smo mnogo manje osjetljivi na gadosti i manipulacije svih vrsta, ipak smo prije neki dan zapjenili do usijanja zbog nudističke plaže. Zašto su krišom snimljene fotografije jedne drage javne osobe tako važne? Kome je toliko bitno da vidi ono što je ta ista glumica nekada možda otvoreno pokazala, samo u boljoj rezoluciji i filmskom dekoru?
Za one koji misle da je sve dozvoljeno, nudistička plaža je intimno mjesto, a ne pip-show.
Eto nas na suštini stvari, iako to neće riješiti sve probleme ma koliko (ne)pravednog iskaljenog bijesa.
Da li je samo poznatost ta koja ne dozvoljava čovjeku da se slobodno go šeta tamo gdje je to predviđeno, a još manje da digne frku ako ga uhvate?
Semiotika bi nas mogla urazumiti: riječ scandalon je na helenskom najpre predstavljala klopku za divlje zvijeri, da bi ubrzo dobila prenosno značenje za zamku koju ljudi postavljaju jedni drugima.
XXX
– Sramota je krasti. Nije sramota biti go – preventivan je neregistrovani konzument srpskog striptiz menija.
– Ma, da nema golih riba, većina ne bi ni gledala TV – pomirljiv je ,,Rosuljac” u svojoj populističkoj teoriji.
– Evropa je odavno zrela za atomsku – divljao je pokorni građanin Srbije protiv urbanih nudističkih zona u Minhenu.
Malo je falilo da mu se prošle nedjelje osveti žanr.
Zaista nema ništa gluplje od prezrivog stava prema skidanju.
Nudizam je u kameno doba socrealizma bio rezervisan za najzabitije jadranske uvale i strane turiste. Tada je izazivao takve civilizacijske frustracije i duboko zgražavanje plebsa da su ti nesrećni ljudi smatrani za subverzivne pokvarenjake koje je trebalo progoniti i strpati u rezervate kao da su pravi Indijanci.
Daleko od toga da sam neka konzerva, čak sam i sama bila više gola nego sita, iako sam kasno počela.
Ne mogu da slažem, pa da ne trepnuvši ne priznam kako sam kao mlada novinarka zajedno sa fotoreporterom bila raspoređena na jednu nudističku plažu. S tom razlikom što tada tamo niko nije mogao da uđe obučen. Pa ni lovci na ,,senzacionalno” ponašanje.
XXX
Kao što mi je ponekad krivo što je nestala i profesija skandal majstora. Za to, samo na prvi pogled lako zanimanje, pokušavao je da me obuči nenadmašni Igor Mandić.
Prije neko veče sam pala s fotelje dok sam ga gledala u vrlo ozbiljnoj polemici o Katoličkoj crkvi. Iako su svi ostali u studiju zadubljeno iznosili argumente, on je ćutao kao zaliven. Kada je na njega došao red, samo je ustao, uzeo sa stola času s vodom i – oprao ruke.
Takvi fazoni su piscima nekada išli u rok službe, iako su se predstavljali isključivo golim intelektom.
Jednom me je Milovan Danojlić pozvao u svoje rodno selo da tresemo šljive, pečemo rakiju i beremo jabuke.
Znala sam da su najbolji pisci njegove generacije imali požrtvovanog i darežljivog mecenu, tadašnju ministarku kulture Srbije, drugaricu Stanku Veselinov. U tim olovnim i rigidnim vremenima napravljena je velika politička afera, okončana Brionskim plenumom, samo zato što je ona, kao žena od ukusa, više voljela mlade, pametne i talentovane pjesnike od zluradih revolucionara.
Kada je izbio taj skandal oko nje, svi su je bezdušno izbjegavali i više niko joj se ni na ulici nije javljao.
,,Tada sam riješio da odem da je vidim. Preplašena i izmučena, mislila je da me je neko poslao. Ili Udba ili Oskar Davičo, jer je bila ubijeđena da sam njegov povjerljiv čovjek. Na moja pitanja odgovarala je pišući na ceduljicama, uvjerena da su svuda oko nas prislušni uređaji. Uzeo sam olovku i prihvatio tu opasnu igru do kraja, dok je ona iz konspirativnih razloga i moje i svoje papiriće gurala u njedra.”
Zbog ovakve usmene literature nekad smo bili mnogo ranjiviji.
XXX
Zašto kod Engleza postoji samo ćutanje ili skandal objasnio je Andre Moroa, u šta se svijet svakog dana uvjerava.
Oskar Vajld je bio opširniji: ,,Ogovaranja su šarmantna. Istorija je niz gossipa. A skandal je kad se moral umiješa u opanjkavanje”.
Bestseler Zoe Heler ,,Bilješke o skandalu” je odličan film i još bolja knjiga. To je ono kada ljubav ne zna za godine, ali zna murija.
Čime se, by the way, mjeri veličina skandala?
Za stariji dio planete, najveća senzacija bila je afera ,,Profjumo”, koja danas djeluje bezazlenije od smrtonosno zarazne ,,Pokemon go” igrice.
Pakao je nastao nakon što je otkriveno da je tadašnji ministar odbrane Velike Britanije Džon Profjumo imao kratku ljubavnu aferu sa striptizetom Kristinom Kiler, koju je sreo na imanju lorda Astora. Glasine su vrlo brzo procurele u javnost, ali možda bi se i prašina i slegla da Kristina K, Mata Hari hladnog rata, nije imala pillow talk i sa sovjetskim vojnim atašeom Jevgenijem Ivanovim. Povrh svega, Mr Profjumo je lagao u parlamentu pa je morao da podnese ostavku, a uskoro je pala i cijela vlada.
To su bili dani. I skandali.
Da li je bilo vrijedno izložiti se svemu tome?
Ili pohitati da nastaviš tamo gdje su ovi stali?
Lolica Ejtken, jedna je od onih svjetskih Srpkinja koja s pravom može da kaže da je bila mala od skandala.
Rođena je u Beogradu kao Olivera Azucki. U petoj godini se sa roditeljima preselila u Švajcarsku. Poslije koledža, svoju autobiografsku karijeru započela je u Londonu.
Tamo je upoznala mladog lorda Džonatana Ejtkena, tada najpoželjnijeg neženju u Evropi. Iako je njegov zvanični nadimak bio Kazanova, riješila je da ga oženi. Sobom.
Kad mu je to bez pardona sasula u facu, pobjegao je sa zadnjom namjerom da joj se više nikada ne javi.
Predomislio se tek kada je Lolica, u gardu džepne Venere sa barutnim punjenjem, napravila furioznu scenu pred njegovom uštogljenom majkom i to baš u trenutku dok je ova, na ritualnom čaju sa Margaret Tačer, planirala kako će Džonatan da zaprosi njenu ćerku.
Perje i posuđe je letjelo svih srećnih godina njihovog braka, sve dok 1995. Džonatan nije bio prinuđen da podnese ostavku na mesto ministra odbrane jer je otkriveno da su mu arapski tajkuni plaćali sobu u pariskom hotelu ,,Rič”, zbog čega je završio i u zatvoru.
Lolica je na sudu lažno svjedočila u njegovu korist, poslije čega je sa djecom pobjegla u Ženevu.
Danas živi i radi u Monte Karlu.
Kada smo se posljednji put čule, žalila je što se odrekla ljubavnih ispada jer prave bore.
Nije taj level, ali u iskušenju sam da se vratim na Severinin film. Jedino zbog toga što je kretenima koji su je žalili, sa dalmoškom prefriganošću, procvrkutala: ,,Šta vam je?! Pa nije niko umro!”
Ovdje i neće. Osim od gladi.
