Ljutnja je negativno i loše osjećanje. Žene ne treba da se ljute. Kad smo ljuti ne ponašamo se racionalno. Nemoguće je istovremeno biti ljut i misliti. Muškarci su po prirodi ljuti i nasilni, to im pripada rođenjem. Kad smo ljuti, gubimo kontrolu. Ljutnjom se ništa ne postiže. Ljutnja je destruktivna i ometa nas da racionalno mislimo i djelamo…
Navedene tvrdnje predstavljaju tipične mitove o osjećanju ljutnje u našoj sredini. Različite psihoterapijske teorije ličnosti saglasne su oko toga da je ljutnja osjećanje kontakta, tj. da se javlja kao prirodna reakcija na uskraćivanje nečega što je željeno ili na osujećivanje posezanja za nekom potrebom. Ljutnjom osoba pokušava da pozove drugu osobu na promjenu ponašanja kako bi put do želje ili potrebe bio omogućen.
Dakle, ljutnja nije samo unutrašnji doživljaj, već ima svoju „adresu”, odnosno uvijek postoji objekat ljutnje koji se nalazi u okruženju, te je s toga ona po svojoj prirodi interpersonalni fenomen. Nadalje, kao i kod drugih osjećanja, osjećanje ljutnje ima svoju dimenzionalnost, pa je na jednom ekstremu, njeno odsustvo, odnosno ravnodušnost, a na drugom ekstremu bijes, tj. afekat ljutnje.
U terapijskom kontekstu, terapeut i klijent istražuju kako klijent izbjegava kontakt sa osjećanjem ljutnje. Ljudi imaju na raspolaganju čitav repertoar modifikacija kontakta sa ljutnjom. Neki su naučili da je njeno potiskivanje najisplativiji način odnosa („Ja nikad u životu nisam povisila ton“, „Ja ne umijem da se ljutim“; neki da je „gutanje“ ljutnje i njeno tjelesno doživljavanje bilo nekad dobra strategija emocionalnog preživljavanja. Tako će osobe koje somatizuju ovo osjećanje često reći nešto poput: „boli me glava“ ili „vilica mi je stalno stisnuta“ ili „stomak mi je napet“ i sl. Neki pak su razvili naviku da ljutnju trenutno pretvaraju u sarkazam ili ironiju. Takva ‘zakamuflirana ljutnja’ često zbunjuje i njih same i okruženje, pa umjesto otvorenog dogovora dobijamo pasivnu agresiju. Kakva god da je nesvjesna, naučena strategija u pitanju, kontakt sa autentičnim osjećanjem biva prekinut.
Granice između mene i drugih ne postavljam da bih se udaljila već da bih ostala u kontaktu sa sobom dok sam među njima (Wirginia Woolf)
Umjesto da osoba osjeti i izrazi ono što joj se zaista dešava, energija ljutnje ostaje zarobljena, bilo da je potisnuta, zaustavljena u tijelu, mišljenju, projektovana na druge. U terapijskom kontekstu, postajemo svjesni da se tu događa prekid kontakta: umjesto svjesnosti i izražavanja, dešava se povlačenje, potiskivanje, preusmjeravanje, izbjegavanje.
Zadatak u terapiji nije da se ljutnja kontroliše niti da se „riješi“, već da se osvijesti. Kako je doživljavam? Gdje u tijelu je osjećam? Šta me je tačno pokrenulo? Šta želim, a ne dobijam? I da se taj doživljaj dovede u kontakt: u susret s Drugim. U trenutku kada klijent u terapijskoj sobi prvi put kaže: “Sada osjećam ljutnju jer si me prekinula i to mi smeta”, događa se promjena. To je više od uvida. To je čin postajanja svjesnim u sadašnjem trenutku, čin zauzimanja prostora, vraćanja odgovornosti i moći sebi. Ljutnja nije prijetnja odnosu, ona je često pokušaj da ga obnovimo. Ne mora da znači kraj bliskosti, već njeno ponovno uspostavljanje, ako joj damo formu koja uključuje i mene i tebe.
Marko Minić,
psiholog, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]