MAGAZIN SLAJDER
LJILJANA BLAGOJEVIĆ U OGLEDALU: Bosna i Sarajevo kreirali su mnoge moje sklonosti
Više od 40 godina Ljiljana Blagojević je u medijima, na radiju i televiziji. Pored informativnog programa, radila je i autorske emisije, bavila se voditeljstvom i edukacijom mladih, studenata žurnalistike. U razgovoru za MNE magazin kao posebno drag ističe rad na sinhronizaciji emisija svih žanrova i rad u biblioteci za slabovide. Kaže da je imala sreću da živi u dvije države-Bosni i Crnoj Gori i da priznanja koja je dobila mahom potiču iz Bosne, ali ima i veliku podršku gledališta u Crnoj Gori. Podgoricu osjeća svojim gradom, tu je, kaže, pronašla nova životna ispunjenja i profesionalnu satisfakciju. Majka, kćerke Jelena i Ivona, unačadi Marija, Miloš, Matea i Andrej -njeno su najveće bogatstvo i uspjeh.
Koje slike pamtite iz djetinjstva?
-Slike mog djetinjstva su žive u bojama Hercegovine, Čapljine gdje sam rođena, mjesta iz kojeg potiče moja majka. Imali smo ogromne vinograde i poseban događaj bio je branje grožđa, burad u kojima se pravilo vino, a mi djeca smo gazili to grožđe do prvog ,,soka” od najslađeg voća… Polje zasađenog duvana, opet branje listova, nizanje, sušenje… Ogromna raskošna košćela ispred bakine kuće bila je mjesto okupljanja familije. Tu se pila kafa sa kockom šećera, koji je uvijek u dijelu pregače nosila moja divna baka. Pod košćelom se užinalo, jele lubenice i pipuni, sklanjalo od žege, a ponekad i zapjevalo. Moja porodica sa tetkama i ujacima pružala mi je najljepšu ljubav i tako je moja asocijacija na djetinjstvo ispunjena toplinom, bezbrižnošću i srećom.
Ljiljana sa kćerkama Jelenom i Ivonom
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Na šta ste ga potrošili?
-Prvi honorar dobila sam na festivalu narodne muzike sa tromeđe BiH, Crne Gore i Srbije ,,Glas Lima”. Bilo je to prije tridesetak i više godina. Cipele su bile i tada kao i danas moj omiljeni dio oblačenja. Znam da sam za jedne, ne tako jeftine, dala ne mali honorar.
Na čemu insistirate u poslu?
-Sa 18 godina počela sam da radim na radiju i od tada do danas prva stvar koju sam naučila i koju jako cijenim je tačnost. Bilo je nezamislivo zakasniti sekund na posao u program. Radila sam i jutarnji i dnevni i večernji program i dan je počinjao u četiri sata ujutro, a završavao u kasnim večernjim satima. Učila sam i trudila se da govorim pravilnim jezikom, lijepim, njegovanim, kultivisanim glasom s tečnom intonacijom i savršenom dikcijom. Televizija traži i dodatne pripreme: adekvatnu šminku, urednu frizuru, primjerenu garderobu sa minimalnim nakitom ili bez njega. Bitno je i držanje tijela i mim ika…Da li sam u tome uspjela sudi javnost.
Koju knjigu/film biste preporučili?
-Preporučila bih dvije knjige. Prva je ,,Blistavo i strašno” od Bekima Fehmiua. To me opredijelilo u momentu kada sam odgovarala na prvo pitanje, jer je ova knjiga priča jedne mladosti, mentaliteta, puna iskrenosti lokalnog tradicionalizma…Druga je takođe životna priča, ali jedne žene, drama napisana jednostavnim stilom s dosta istorijskih činjenica ,,Papa Jovana” u originalu ,,Pope Joan bi Donna Woolfolk Cross”. Što se tiče filma neka to bude ,,Hrabro srce” sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Volim istinite događaje kao što sam i knjige izdvojila, a i ovaj film je istorijski drama puna hrabrosti, ljubavi, bola…
Koje jelo najviše volite?
-Najbolja kuhinja je moje majke, čest je odgovor muškaraca, ali, eto, i ja koja svakodnevno pravim jela to potvrđujem. Dakle, sva jela, posebno domaći hljeb sa porodične trpeze, meni su najljepša i najukusnija…Lično, bitno mi je da za obrok imam spremljenu supu, salatu, meso i povrće i sva zasebno pripremam jer volim da svaka namirnica ostane u cjelini sa svojim ukusom, mirisom i bojom. Sve što jedem, jedem u umjerenoj količini i ne znam za osjećaj da sam se prejela.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Koliko je misli izrečeno u pokušaju da se definiše ljubav! Skloni smo svoju izdići iznad drugih i gledati je kao jedinstvenu. Kažu da je ljubav privilegija najviših duša i tvorac svijeta. Kod antičkih Grka je smatrana kao jedna naučna doktrina. Sviđa mi se da kroz ljubav može običan čovjek da bude dignut do velikog čovjeka i da pigmej pođe u korak sa gigantom. U stvari, u ljubavi se osjeća više nego što treba, pati više nego što se misli, sanja više nego što se živi i kaže i ono u šta ni sami ne vjerujemo. Za pravu ljubav treba imati srce, to je ipak pitanje srca.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Definitivno je to Leonardo Da Vinči, jedna osoba u kojoj je spojen slikar, arhitekta, pronalazač, mislilac, matematičar, itd.Toliko nadarenosti u jednom čovjeku koji je bio toliko ispred svog vremena, univerzalnosti, kvaliteta, znatiželje… Njegovo majstorstvo umjetnosti moj je idol umjetnosti. Suvišno je odgovoriti zašto ga oživjeti.
Koje putovanje pamtite?
-Volim putovanja jer je zaista lijep i uzbudljiv doživljaj upoznati novu zemlju, ljude, kulture i običaje. Sa tih putovanja ostanu i kontakti sa novim prijateljima. Izdvojila bih Kinu, bolje reći mali dio jedne kineske provincije, jedan tek otvoren prostor velike mnogoljudne zemlje. Imala sam sreću da mi, zajedno sa kolegama iz TV CG, tadašnja Ambasada omogući to putovanje. Tako su nastale i tri moje dokumentarne emisije za koje sam dobila posebnu zahvalnicu Ambasade Kine i dosta pohvala od gledalaca. Voljela bih ponoviti taj put i obići neki drugi dio Kine.
Pjesma Vašeg života je…
-Uživam u muzici. Samo ne u folku. Rijetko pamtim riječi pjesme, ali melodija je primarna za moje uživanje. Izdvojila bih jednu lijepu pjesmu ,,Da znaješ mori Mome”… Moje pjesme su i Čolina ,, Ti si mi u krvi”, ,,Žute dunje” Indexi, Bregine pjesme…Bosna i Sarajevo kreirali su mnoge moje sklonosti, ljubavi i estetske vrijednosti.
Mn.M.
Foto: B. Ćupić/Privatna arhiva
