DOM SLAJDER
ODRASTANJE: Djeca laž prihvataju kao model ponašanja
,,Laž može da izazove bol sto puta jaču od koplja”, kaže afrička poslovica. Kao da su laži postale dio naše svakodnevnice kojima se neki služe da bi prevarili druge, drugi pak da bi ublažili bolne istine, a oni treći lažu iz sasvim nepoznatih razloga. Jedni drugima se sve više smješkamo, udvaramo se, jer smo izračunali da nam je to daleko korisnije nego da sagovorniku „saspemo” istinu u lice. Ovako o iskrenosti i laži u svakodnevnoj komunikaciji s posebnim osvrtom na djecu koja laž preuzimaju kao model ponašanja iz svoje najbliže okoline, za MNE magazin govori psihološkinja Zorica Minić.
Zorica Minić
-Iskrenost i neiskrenost se uče kod kuće. Ako roditelj dođe kući zadovoljan što je laganjem izbjegao neku kritiku ili ukoliko pred djetetom govori neistine koje dijete može prepoznati, lekcije o iskrenosti će djetetu biti veoma teške i nerazumljive. To su takozvane ,,bijele laži” kojima odrasli, a ubrzo to nauče i djeca, najčešće pokušavaju da poštede nečija osjećanja. Zato, najprije treba da razmislimo koliko puta u toku dana slažemo svoju djecu. Koliko puta im kažemo da ćemo nešto uraditi, a i dok to izgovaramo znamo da nećemo, bez obzira da li je tome razlog odsustvo namjere ili objektivna nemogućnost-priča Zorica Minić.
Dječije shvatanje iskrenosti i laži mijenja se sa uzrastom.
– Između treće i četvrte godine dijete još uvijek ne umije svjesno da prećuti istinu, a sa 4-5 godina često izmišlja i priča razne priče. Između pete i sedme godine naučiće da laže iz ljubaznosti (,,Baš ti je dobra supa…”), ali i iz straha od kazne. Ove laži nisu smišljene ni isplanirane unaprijed, niti bi dijete umjelo da objasni zašto ih govori.Tek od osme godine ono postaje sposobno za laž, sličnu lažima odraslih. Tada može da smišlja komplikovane zaplete, sa jasnim ciljem.U periodu adolescencije, djeca lažu najviše. Tada su njihove laži svjesne, namjerne. Kako djeca postaju starija, njihova laž je sve suptilnija i sve se teže otkriva. Kad djetetu ,,upali” da ga niko ne otkrije u laži, biće mu teško odoljeti da ubuduće manje laže -kaže naša sagovornica.
Ona ukazuje na to da se niko ne rađa lažljiv, nego se laganje stiče.
Po mišljenju naše sagovornice najčešći razlog zašto djeca lažu jeste da bi izbjegla kaznu, dok odrasli najčešće pribjegavaju neistinama jer imaju prenaglašen strah od negativnog mišljenja u odnosu na njihovu vrijednost kao osoba.
-Ne treba se plašiti da nas neko neće voljeti ako nas vidi u svijetlu istine. Prihvatanje sebe i drugih bez laganja je ogled koji bi svako trebalo da sprovede, jer je laž kao grudva snijega: što je duže valjamo, postaje sve veća-naglašava Zorica Minić.
