KOLUMNE
PSIHO TEMA: Kad se tijelu više ne vjeruje
Prije sedam godina mi je umro otac. Dugo smo vodili bitku s tim… bilo je tako teško, zračenja, hemoterapije,…ne znam kako smo svi to izdržali. Otprilike godinu dana poslije njegove smrti, kad sam krenula na fakultet, sve je počelo. Počele su da me obuzimaju te misli i taj stalni strah od bolesti. Od tada, konstantno prepipavam sebe; nalazim kvržice i neke izrasline u stomaku, kad pritisnem jače. Čim obratim pažnju taj dio počinje da me boli. Idem non stop kod ljekara, krvna slika mi je u redu; radila sam i ultra zvuk abdomena i kažu da je sve u redu. Poslije pregleda mi bude bolje nekoliko dana, a onda se ponovo jave sumnje i strahovi. Nije da ne vjerujem ljekarima, ali znate, danas ima svakakvih,…gdje sve i kako završavaju, a i moguće da im promakne nešto,…takvih primjera u novinama koliko hoćete. Čim me nešto zaboli, ili osjetim nešto u tijelu, pomislim na ono najgore, a onda idem na internet i pronađem se u svim tim simptomima. Obećala sam sebi da ću prestati kad uradim magnetnu rezonancu i kad se uvjerim da mi nije ništa. Užas! Stalno sam u grču. Ne mogu da zaspim uveče od straha. Sad nailaze Nova godina i moj rođendan, a ja se ne radujem, jer ko zna,.. Ne znam s kim više da pričam o tome. Niko me ne shvata ozbiljno, nemam više snage od stalne brige i strahova.
Kada normalna briga o tjelesnom zdravlju preraste u samoproganjajuće “šta ako” preispitivanje, koje traje duže od pola godine, pri čemu se različiti simptomi i osjećaji u tijelu nedvosmisleno tumače kao znaci ozbiljne bolesti, iako nalazi govore drugačije, govorimo o hipohondrijazi. Najčešće se javlja u adolescenciji i ranoj zreloj dobi, ali ima slučajeva i u srednjoj i poznoj zreloj dobi.
Marko Minić
Na prvi pogled, hipohondri djeluju kao da su izgubili uporište u sosptvenom tijelu, kao da je tijelo počelo da ih “napada”, i “proganja”. Okupirani hroničnom, nerealnom brigom i preispitivanjem svog zdravlja, osobe sa ovim problemom razvijaju tzv. “hipohondrijsku mentalizaciju”, tj uvjerenje da će ih tijelo, odnosno neki organ “izdati”. Mišljenje postaje “korumpirano” raznim idejama o svojim simptomima, pri čemu se svaka senzacija u tijelu pogrešno interpretira kao znak obično neizlečive bolesti (najčešće rak). Iscrpljeni strahom i stalnim osluškivanjem tijela (najčešće navode bolove u glavi, grudima, stomaku, vrtoglavicu, lupanje srca, otežano disanje, “probadanja”, napipavanja izraslina, itd) , hipohondri se podrvrgavaju brojnim i ponavljanim medicinskim pretragama koje po pravilu ne pokazuju organsko utemeljenje simptoma. Racionalne argumentacije ljekara da je “sve u redu” obično djeluju samo kao lokalni anestetik pri čemu se sumnja da je “možda nešto ipak promaklo ispitivanju” nadalje održava.
Osobe koje imaju hipohondrijske teškoće, osim toga što imaju iracionalna uvjerenja kojima održavaju svoju anksioznost vezanu za zdravlje, veoma često pokazuju i nizak nivo emocionalne pismenosti, tj. imaju poteškoća u dolasku u kontakt sa svojim osjećanjima, njihovom prepoznavanju i dovođenjem u vezu sa tjelesnim reakcijama. Mišljenje je suženo, hiperfokusirano na iracionalne ideje o bolesti, koje pokreću niz emocionalnih reakcija koje opet imaju funkciju da pripreme organizam na akciju, tako što dovode do niza promjena na nivou disanja, krvotoka pritiska, hormona, neurotransmitera, itd. Usmjerena na ta zbivanja u tijelu, sa “sljepilom” za osjećanja koja ih pokreću, osoba potpuno pogrešno interpretira te senzacije, što pojačava strah i uvodi osobu u začarani krug.
Hipohondrijaza je neprijatna do te mjere da može da onesposobi osobu za svakodnevno funkcionisanje i uvede je u depresivno stanje.
Veoma je važno imati u vidu da ljudi koji boluju od hipohondrijaze ne lažu! Pretvoreni u jedno veliko uvo za unutrašnja zbivanja, oni bivaju mučeni konstantnom opsesivnom zabrinutošću za sopstveni život.
Metoda izbora u prevladavanju hipohondrijaze je psihoterapija, a u nekim slučajevima u kombinaciji sa lijekovima se ostvaruju najbolji rezultati.
Psihoterapijski rad je postepen i u atmosferi razumijevanja i prihvatanja, počinje od tjelesnih simptoma koje klijent iznosi i njihovog povezivanja sa iracionalnim uvjerenjima i osjećanjima, ukazivanju sposobnosti za samostalnu procjenu ozbiljnosti simptoma, pa do osvješćivanja unutrašnjih konflikata i klijentove prošlosti i porodične dinamike koja je doprijnijela da se razvjie baš ovakav tip problema.
Autor: Marko Minić
Dipl. psiholog
Transakcioni analitičar savjetnik
Kontakt telefon/viber: +382 68 448900
email: [email protected]
