Otkako se to desilo sa mojim sinom, moj život je stao. Ne mogu da prihvatim da ga neću više nikad zagrliti, da je nestalo sve ono što je bio naš život. Sad sam samo prazna ljuštura koja hoda i koja je naizgled funkcionalna. U stvarnosti, sve radim uz ekstreman napor i mehanički, gotovo ritualno. I svaki dan mi je isti: teško ustajem ujutru, kao da sam ogorčena na početak novog dana. Trudim se zbog drugih da izgledam kao da funkcionišem, da glumim normalnost, ali iznutra je praznina i pustoš.
Ja sam zarobljena između onoga što je bilo i onoga što nikada neće biti i ne vidim da će biti drugačije, dok se ponovo ne sretnemo.
(Ispovijest je fikcija autora)
Žalovanje/melanholija
U svom poznatom eseju „Žalovanje i melanholija“, Frojd (1917/1957) pisao je o tuzi i napravio razliku između žalovanja i melanholije. Žalovanje je prirodna reakcija na gubitak koja ima svoje faze i koje osobu vodi ka prihvatanju gubitka uz postepeni povratak normalnom životu.
Za razliku od žalovanja, gdje osoba ima doživljaj da je praznina nastala u sredini i koje uključuje različita iskustva od gubitka interesovanja i povlačenja, pa do aktivnog izražavanja bijesa i ogorčenosti, melanholija je iskustvo praznine u samoj osobi, kao da je izgubljeno lično Ja.
Iako se danas, pojam melanholije rijetko koristi, Frojd je opisivao neke od dinamika produženog tugovanja.
Produženo tugovanje, nije samo duži period žalovanja nakon gubitka, već kvalitativno različito iskustvo, koje osobe opisuju kao stanje emocionalne paralize i koje je obilježeno trajnom unutrašnjom prazninom, osjećanjima zbunjenosti, bijesa, krivice, bespomoćnosti, a sve to je obično praćeno teškoćama u vezivanju za druge ili održavanju povezanosti sa bliskim osobama. Nadalje, karakteristika produženog tugovanja je oslabljen kontakt sa emocijama i njihovom izražavanju. Hiperfokus je na lojalnosti prema onome ko je “otišao” i ona postaje mjera ljubavi i povezanosti koja je postojala. Nesvjesna logika osobe u iskustvu produženog tugovanja je: ako nisam u konstantnom bolu i patnji, onda je nisam ni volio; dokaz moje ljubavi prema onome ko je “otišao” je hronična bol koju biram dok sam živ/a; ne smijem više nikada osjećati zadovoljstvo, jer to negira lojalnost prema voljenoj osobi koja više nije živa; ako ne patim zaboraviću ga/je,…
Karakteristika produženog tugovanja je oslabljen kontakt sa emocijama i njihovom izražavanju
Potisnuta osjećanja
Produženo tugovanje je zapravo nemogućnost da se na emocionalno autentičan način kaže zbogom i da se pokrene izražavanje jedne ili više emocija. Tek kada se razriješi nesvjesna logika i pokrene manifestovanje čitavog spektra potisnutih osjećanja (kroz simboličko opraštanje), osoba će otpočeti proces tugovanja. Taj proces uključuje traganje za balansom između ogorčenosti, ljutnje i zahvalnosti, ljubavi i nježnosti. To nije napuštanje uspomena, sjećanja, iskustava, već svojevrsno uspostavljanje dvojne lojalnosti, prema onome ko više nije fizički prisutan, ali i prema životu koji mora ići dalje.
Marko Minić
psiholog/psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]