KOLUMNE
SKLAD HAOSA: Šta se sve nađe kad dođe dan za pospremanje sjećanja
Već je podne. Dan je prohladan, siv i šušti jer pada kiša. Ljepši ne bi mogao da bude. Jedan od onih koji te, šta god da si planirao da radiš, prosto natjeraju da se okreneš pospremanju sjećanja. Da pospremim – odgovaram prozoru koji šušti kao televizor kad se završi program, a slično i izgleda.
Šta je ovo? Ko je ovo ovde bacio? Svuda po sobi su krupna, šarena sjećanja na moju djecu kad su bila mala. Na Asju koja je izmišljene riječi izgovarala tako ozbiljno i samouvjereno kao da se riječi i inače non stop izmišljaju, i koja je svakoga i uvijek slušala toliko pažljivo da je ovaj, htio-ne htio, morao da joj kaže nešto važno. Evo ga i sjećanje na Viktora kad je bio mali. Viktore, jesi ti nešto ljut na mene? Nisam. Nego? Srećan sam na tebe. Odmah pored njega i sjećanje na Sofiju. Sofija, evo je večera, ima i pomfrit. Jeeeee, kupilićiiii! Njihove male smeđe kose, krupne oči gladne da shvate svijet i ruke koje tek nespretno premjeravaju kako se može uhvatiti život, to mi je uvek razbacano po cijeloj sobi. Svaki put to složim i stavim negdje da mi bude pod rukom, ali kako trepnem, eto sjećanja na moju djecu dok su bila mala gdje god se okrenem.
Kad hoću da poređam sjećanja na sopstveno djetinjstvo, uvek ih jedva nađem. Mislim da zato ljudi i pišu knjige, da bi poslagali sjećanja na sopstveno djetinjstvo. Sjećam se paštete, sjećam se oca iz kog su uvek istovremeno izbijali opasnost i ljubav, majčinih prepametnih očiju i oštrih i toplih, sjećam se babe koja je “ljubi te baba”, kad treba da jedem ili operem noge, izgovarala nekako kao da me stvarno ljubi, sjećam se tetke koja se uvek smijala, pravila nam krofne na vangle i farbala zidove u plavo a vrata u crveno, sjećam se igara sa sestrom koje su uvijek na drugom kraju imale neku nevolju, ostavljanja ljubavnih pisama na otiraču jedne Tanje, prvih tuča, tinejdžerskog pijanstva od votke kad sam povraćao žuč, a onda i nekih stvari koje nisu baš djetinjstvo. Ali, evo, dok sam samo ovo sakupio, prevrnuo sam cijelu kuću da ih nađem.
Sa bivših žena u sjećanju uvijek detaljno obrišem prašinu, popravim pukotine i stavim ih u posebnu vitrinu. Ta sjećanja su stalno izlomljena jer imaju mnogo djelova koji baš ne pasuju jedni u druge, i ja ih stalno popravljam zato što su to žene uz koje rastu moja djeca i te uspomene moraju da budu koliko-toliko ispravne. Danas sam posebnu pažnju posvetio lakiranju onih trenutaka kad su bez riječi znale šta treba uraditi. Kad su bile pametne i jake. Ta vitrina u kojoj stoje uspomene na njih ipak, iz mjera predostrožnosti, stoji u sobi u koju rijetko ulazim. Jer, moglo bi se desiti da nekad iznebuha nešto od toga polupam pa više ne može da se sastavi.
Imam dosta uspomena iz rata, one stoje tačno gdje treba i uvijek su poređane, što je dosta čudno s obzirom na situacije u kojima su nastajale. Smrt, strah, crni humor, euforija i gomila zvukova koje čovjek može da podnese tek uz krajnje napore. Ali lijepe su te uspomene. Ima tu svašta, ali dobro znam da ja ne bih bio ja da nema tih uspomena, a to ne bi bilo zgodno.
Imam i dosta uspomena iz skoro osamnaestogodišnje novinarske karijere, ali za svako od njih tačno znam gdje je u kom trenutku, gdje stoji, kad treba da se prebriše i tačno pod kojim uglom da se okrene. Razlog tome je to što ove uspomene stalno svi hoće da razgledaju. I neka ih. Ima tu priča o prijateljstvu, neprijateljstvu, ratovanju i mirenju, o neprekidnim promjenama od kojih je sačinjen život i uopšte dosta toga od čega je sačinjen život. I na tu policu skoro svakog dana nešto dodam.
Naravno, najljepše uvijek sačuvam za kraj. To si ti. Tu skoro da nemam šta da namještam, ali sjednem i gledam. Gledam onaj trenutak kad smo u foajeu čekali da se završi predstava i zasmijavali jedno drugo toliko da su se meni rašnirale pertle a tebi uvili krajevi kose. Kad je taj tvoj metar osmijeha sijao uskim vračarskim ulicama dok sam te pratio kući i kad si mi rekla: Dobro, hoćemo mi ovako cijelog života da se držimo za ruke i ljubimo, ili ima još nešto da se radi? Kad smo se krili od drugih i od sebe samih jer smo se i mi uplašili toga koliko se volimo. Kad smo se rastali. Kad smo se ponovo sastali. Kad smo živjeli u maloj kući pored autoputa. Kad si mi prvi put kuvala. Kad sam ti prvi put kuvao. Kad smo zalutali na Staroj planini. Kad nam se auto pokvario u Nišu. Kad nam nije radilo svjetlo u kupatilu. U stvari, još uvijek ne radi. Napraviću jedne posebne naočare čija ću stakla napraviti od uspomena na trenutke s tobom i neću ih nikad skidati. Šta ima da ih skidam. Osim kad uđeš u ovu sivu sobu i kad sine sunce. Onda ću da ih skinem da pravimo još.
Autor: Igor Karanov
Izvor: AllMe
