6.11.2016. u 7:15
Pijanista Bojan Martinović djetinjstvo i mladost proveo je na relaciji Kotor – Cetinje gdje je stekao prva muzička znanja u nižoj i srednjoj školi u Kotoru. Muzičku akademiju na čijem je čelu danas upisao je sa svega petnaest godina i kao izrazito darovit magistrirao je u klasi Vladimira Bočkarjova. Ipak, tu nije ,,stao” sa usavršavanjem već je na bečkoj akademiji radio u klasama profesora Christophera Bernera, Noela Floresa i Gyrgya Nadora. Dobitnik je nagrade Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i jedan od osnivača međunarodnog muzičkog festivala Espressivo. Snimao je za RTCG, RTS, HRT, TVSLO, Radio Beograd i Radio Crne Gore. U razgovoru za MNE magazin otkriva koliko su mu snovi koje je imao tokom odrastanja i danas važni, kojim principima i načelima se vodi u životu i poslu ali i zašto putovanje iz Bejruta izdvaja i pamti kao posebno.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Kao dijete sam mnogo sanjario. I dan danas smatram da te snove nikada ne smijemo iznevjeriti i napustiti, jer smo vrijedni i bitni onoliko koliko radimo na njihovom ostvarenju. Ništa što je bitno ne može se željeti istog momenta i potpuno, važna je spremnost da budemo istrajni u ostvarivanju snova. Smatram se privilegovanim što sam djetinjstvo proveo na Cetinju i Kotoru u jednom zdravom okruženju i porodici koja mi je dala dobre gene ali i naučila da hrabro pratim snove i da vjerujem u ono što radim.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Svoj prvi honorar zaradio sam slikajući. Raspuste sam provodio na Cetinju gdje su moje najvjernije i najbolje društvo bili moji brat i sestra od strica. Tokom boravka tamo znali smo satima da crtamo i slikamo a potom priredimo kupoprodajnu izložbu za porodicu. Moj stric i danas čuva radove kao svječanstvo našeg beskrajnog talenta ali i preduzetničkog duha. Međutim, niko od nas se ne bavi preduzetništvom već svi služimo višem cilju. Brat i sestra su ljekari.
Na čemu insistirate u poslu?
-Volim pedantnost i tačnost iznad svega. Poziv umjetnika po mnogo čemu spolja izgleda apstraktan ali za nas postoje jasna, stroga pravila, bez kojih interpretacija tog djela gubi smisao. Volim muzičare i umjetnike koji brzo osvajaju nove programe i koji se lako prilagođavaju zajedničkom muziciranju u ansamblu.
Koji film biste preporučili?
-Danas vašoj pažnji preporučujem film ,,Vječiti sjaj besprekornog uma” sjajnog reditelja Mišela Gondrija.
Koje jelo najviše volite?
-Moj izbor je minimalno termički obrađena hrana. Za današnji ručak izabrao bih karpaćo. Volim svu hranu bez razlike i često na putovanjima jedem isključivo nacionalnu kuhinju zemlje u kojoj se nalazim.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Prije svega dvoje razumnih ljudi. Ljubav mijenja često svoju dinamiku i traži svoje vrijeme pa je potrebno strpljenje i razumijevanje.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Transponovao bih sam proces stvaranja brojnih umjetnika u okruženju i vremenu koje mi danas živimo. Mislim da bi jako interesantno bilo za čuti ili vidjeti neka djela u kontekstu današnjice.
Putovanje koje pamtite?
-Putovanja su sastavni dio mog posla, pa ih najčešće vezujem za koncertne angažmane i pamtim po osjećaju koji me pratio prije, tokom i nakon koncerta. Ipak, kao događaj koji pamtim sa putovanja, je povratak iz Bejruta, letom kompanije MEA, na kom sam doživio neposrednu opasnost i prijetnju smrću od strane saputnika, koji je, gle čuda, bio član jedne terorističke ćelije. Kasnije sam saznao da je tim činom izbjegao svoju deportaciju iz Libana, pa je vraćen u pritvor u kom se nalazio neposredno prije polijetanja. U trenutku kad se avion odvajao od piste, mlađi muškarac ustao je iz sjedišta i počeo da viče na arapskom jeziku. Stjuardese i kapetan ispoštovali su procedure koja prati takve situacije. Nastala je panika. Djeca, žene i stari počeli su da plaču, a na našeg teroristu ubrzo je skočio najvjerovatnije policajac u civilu koji ga je polugom onesposobio. Avion se nekako zaustavio. Došla je vojska koja je na licu mjesta prestupnika okovala u lance. Tokom akcije spašavanja, jedan od saputnika mi je saopštio da nam je svima prijećeno smrću, te da će avion pasti. Izgubili smo nekoliko sati sjedeći u avionu a potom mi je tokom leta padalo na pamet da možda postoji i nastavak priče. Iz ove perspektive sve je ličilo na trećerazrednu produkciju.
Pjesma vašeg života je?
-To je grupa Radiohead i njihova ,,Karma Police”.
I.Milović