DRUŠTVO SLAJDER

NAŠA STVARNOST: Preko ,,trnja” do sudskog razvoda braka

29.10.2016. u 12:27

 

Prebukiranost sudova, birokratija, nespremnost na saradnju i namjerno izbjegavanje dolaska na zakazana ročišta samo su neki od razloga za dugotrajne brakorazvodne parnice. U Crnoj Gori prema podacima republičkog Zavoda za statistiku svaki 30- ti čovjek je na “spisku” razvedenih lica. Da idemo u korak sa vremenom i trendovima u svijetu potvrđuju i činjenice da je osamdesetih godina 20- og vijeka kod nas u bračne vode godišnje “uplovljavalo” više od četiri hiljade parova, što je posljednji put evidentirano 2007.godine.

Iako je riječ o veoma bolnom i emotivno teškom bremenu, razvodi ili prekidi vanbračnih zajednica su sve češća pojava. Razlozi su brojni i svaki par ima neku svoju životnu priču. Ali, prema riječima sagovornice MNE magazina koja ima to lično iskustvo, a željela je ostati anonimna, ono što dodatno komplikuje ionako stresan period je dužina trajanja sudskih parnica i nedovoljna briga nadležnih institucija oko zaštite prava roditelja i djece koja se nalaze u ovakvim situacijama.

-Iako sam bila nezaposlena i bez riješenog stambenog pitanja, zbog emotivnog zdravlja mog djeteta i mene odlučila sam da napustim supruga i podnesem tužbu jer nije bilo riječi o sporazumnom razlazu. Dobila sam advokata po službenoj dužnosti i krenula u postupak koji je trajao malo manje od dvije godine. U međuvremenu, otac djeteta se nije uključivao u izdržavanje te sam, iako sa visokim stručnim obrazovanjem, bila prinuđena da radim ne baš plaćene poslove da bih nam obezbijedila pristojan život- kazala je ova tridesetogodišnja majka djevojcice od šest godina.

Potraprol Osnovnog suda u Podgorici Anja Krkeljić kazala je za naš portal da brakorazvodne parnice spadaju u postupke hitne prirode zbog čega postupajuće sudije bez odlaganja zakazuju ročište u predmetnim pravnim stvarima.

-Kada je predmet formiran po tužbi za razvod braka, sud zakazuje ročište radi pokušaja mirenja, nakon čega se predmet dostavlja posredniku koji sprovodi postupak medijacije u roku koji je predviđen Porodičnim zakonom. Postupak posredovanja za pokušaj mirenja bračnih drugova mora se sprovesti u roku od mjesec dana od dana dostavljanja tužbe posredniku, a postupak posredovanja za postizanje sporazuma o posljedicama razvoda braka u roku od 60 dana od dana okončanja postupka mirenja-objasnila je Krkeljić. Ona je dodala da se prema zakonskoj odredbi ročište za glavnu raspravu ne može zakazati prije isteka roka od mjesec dana od dana neuspjelog mirenja ili od odluke suda da se mirenje neće preduzimati zato što je nemoguće ili zato što je skopčano s izuzetnim teškoćama.

Iako je, prema riječima Krkeljić, veliki priliv parničnih predmeta u ovom sudu, postupajuće sudije vode računa o hitnoj prirodi porodičnih sporova, pa se ovi predmeti po zaduženju sudije odmah i zakazuju.

-Dužina trajanja ovih postupaka zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Razlika u odnosu na ostale parnične postupke je i u tome što se u bračnim sporovima ne može donijeti presuda zbog propuštanja, niti presuda na osnovu priznanja ili odricanja, i stranke ne mogu zaključiti sudsko poravnanje- objasnila je Krkeljić i dodala da je sud dužan da presudom u bračnom sporu odluči o vršenju roditeljskog prava i o podjeli bračne tekovine. Takođe, u toku postupka u bračnim sporovima sud može rješenjem odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja bračnom drugu, kao i za smještaj, po njegovom predlogu.

Predsjednik Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović kaže da postoje situacije zbog kojih su akteri u brakorazvodnom postupku hendikepirani zbog neopravdano dugog trajanja postupka. Dugogodišnja advokatska praksa potvrđuje da je razlog sve češćih razlaza socijalni faktor i ekonomski problemi u kojima se nalazi mnogo porodica.

– Uvjeren sam da sudije prepoznaju srž problema i da moraju prepoznati situaciju u kojoj se nalaze akteri tog događaja, u većini slučajeva majke sa djecom, pa ih rješavaju sa prioritetom- kazao je Begović.

Odgovarajući da pitanje koliko je opravdana pojava da brakorazvodne parnice obično traju oko dvije godine, Begović je rekao da postoji puno razloga koji mogu odložiti i dovesti do dugotrajnog sudskog postupka. Jedan od „opravdanih“ razloga, prema njegovim riječima je  veliki broj predmeta zbog čega sudija, možda, nije u ogućnosti da zakaže ročišta na vrijeme.

– Danas se zbog velikog broja predmeta u podgoričkom Osnovnom sudu ročišta zakazuju i prebacuju u sudove u Kolašinu i Nikšiću. Ti sudovi su jako efikasni“, kazao je on i dodao da odnos dva čovjeka nije matematika i da se uprkos našim željama ne može potpuno uklopiti u zakonsku normu.

Ipak sa druge strane Begović smatra da bi zakonodavac trebao da donese odredbu ili odluku da se ročišta za brakorazvodne parnice moraju zakazivati na svakih deset ili 15 dana. Takođe je dodao da uprkos činjenici da je zakon propisao privremenu mjeru kojom se traži da drugi roditelj do donošenja pravosnažne presude daje finansijski doprinos bivšoj zajednici, u praksi  to nije tako česta pojava.

-Četiri ili pet ročišta pred sudom je ono što sam ja imao kao iskustvo. Zakonodavac je dao jednu uopštenu formulaciju koja, i jeste i nije, obavezujuća i sudija uvijek može, kada to nije numerički određeno da kaže da, postupa i zakazuje kad god može, ali nije definisano da to mora biti jednom ili dva puta mjesečno. Kad bi ga obavezivali vremenskim terminima sud bi morao to da sprovodi. Uopštena formulacija može da se „zloupotrijebi“-smatra Begović i dodaje da uvijek ostavlja mogućnost i za objektivne razloge za odlaganje ročišta.

Dijana Popović-Gavranović, socijalna radnica i porodični terapeut u podgoričkom Centru za socijalni rad, na pitanje kako ocjenjuje situaciju po pitanju porodičnih odnosa kaže da su problemi i dalje zatvoreni u čvrstom porodičnom krugu u nastojanju da se sačuva privatnost u zajednici, gdje svako svakoga poznaje, svi sve znaju, a niko ništa ne zna.

-Održavanje privida ne dozvoljava da se krene u promjenu i uspostave funkcionalni odnosi. Tako se često krije i nasilje u porodici-kazala je ona i dodala da se primjećuju promjene u stavovima o braku i potrebi njegovog očuvanja po svaku cijenu.

-Poslije razvoda uglavnom žene žive sa djecom, što potvrđuje i tradicionalni stav da u slučaju razvoda vršenje roditeljskog prava treba povjeriti majci. Te žene preuzimaju sav teret podizanja djece i sve porodične obaveze. Zbog nezaposlenosti ili nemogućnosti obavljanja posla u drugoj smjeni jer nema šire porodične podrške ni sistemski organizovane brige o djeci, jednoroditeljske porodice se često suočavaju sa materijalnom nesigurnosti i ulaze u najsiromašnije grupe stanovništva- kazala je ona i istakla da, nerijetko, dužina sudskog postupka doprinosi da se još jednom preispita odluka o razvodu.

-Ipak, češće doprinosi usložnjavanju porodičnih problema, a dugotrajni porodični sporovi se negativno prenose posebno na djecu. Postupak razvoda se oduži i zbog nemogućnosti dogovora roditelja oko vršenja roditeljskog prava, a uključivanje različitih institucija, stručnjaka, advokata pojačavaju ulogu “tuženog” i “tužioca”, sve više ih udaljavajući od roditeljskog dogovora-navela je Popović-Gavranović.

Jedna od  posljedica produženog „ratovanja“ za svoj status, potrebe i prava, prema njenim riječima je i ta da često roditelji zaborave na potrebu i pravo djeteta da ostane u vezi sa oba roditelja.

-Nekad se nesuglasice među partnerima ne okončaju razvodom, nesporazumi se nastave, kao da partnerski odnosi nisu prekinuti. Nastavi se potreba za bliskošću ili kontrolom bivšeg partnera, koja se pravda brigom za dijete- objasnila je ona istakavši da  „rat” sa bivšim partnerom traje sve dok razvedeni roditelji ne izađu iz partnerske uloge i ne prihvate činjenicu je zajedničkom životu došao kraj, da svako dijete tuguje za roditeljem od kojeg je odvojeno i da to što ima potrebu da bude u čestom kontaktu s roditeljem koji više nije u porodičnoj zajednici ni u kom slučaju ne ugrožava ljubav djeteta prema onome sa kojim živi.

Što se tiče odredbi u važećem porodičnom zakoniku Popović- Gavranović smatra da bi sud morao biti sigurniji u stavu da ne dovodi dijete u situaciju da mora birati između dva roditelja, odnosno da dijete može i treba slobodno da iskaže svoje mišljenje i stav.

I.Milović